Piše: prof. dr. Admir Mulaosmanović

Prva stvar koju želim podcrtati u ovom svojevrsnom odgovoru Dodikovom glasnogovorniku na izjavu koju je dao za RTRS (17.5.2020.) je da i u najtežim uslovima pravna država treba i mora funkcionirati. To je posljednja brana čijim bi padom bezvlašće otvorilo vrata barbarizmu i dalo prostor djelovanju hijenama u ljudskom obliku. To bi nekome ko obavlja značajnu političku funkciju u demokratskom okruženju moralo biti jasno.

Upravo zbog potrebe da civilizacija - koja se između bitnih karakteristika ogleda i u zakonskim propisima i procedurama - nadvlada, pravna država je nasušno bila potrebna i na Blajburgu. Da bi zločinac dobio svoju zasluženu kaznu i da bi nevin bio oslobođen i destigmatiziran. Naravno, Radovan Kovačević glasnogovornik SNSD-a, valjda ideološki navikut da se neistomišljenike treba satrati kad god se stigne i koliko god da ih bude, misli da je na Blajburgu sve urađeno baš po mjerilima i pravilima.

S druge strane višegodišnja blasfemična politizacija skupa na Blajburgu, posebno sramna revitalizacija ustaštva daju vjetar pod krila Radovanu i njemu sličnima da lamentiraju. Jasno je da svako iole razuman teško može pristati da sudjeluje u programu koji je posvećen 'u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci' sa prvim bijelim poljem šahovnice. Simbolika i namjera je potpuno jasna i neprihvatljiva. Nevini su tu kolateral u sukobu radikalnih ideologija. Nažalost, ništa manje i ništa više.

No, Dodikov glasnogovornik je išao korak dalje i umjesto osude obnovljenog i obnavljanog ustaštva zaključio je kako održana dvojbena Sarajevska misa nudi koristan prostor da se 'činjenicama' iznova napadne baš Sarajevo, kako se voli kazati ono političko. Malo se olakša partneru u Hercegovini, a malo se oteža bosanskom 'kočničaru'. To što se sa činjenicama Kovačević nije susreo ni u putu ne mijenja ništa. Napad kao takav, taktički kazano, je najbolja odbrana.

Prva 'činjenica' koju je Ratko nastojao iskoristiti za svoju ujdurmu vezana je za odlazak sarajevskih Srba sa reintegriranih područja 1995/6. godine. Htio je, valjda, kazati kako su nevini ljudi protjerani sa svojih vjekovnih ognjišta. Nije rekao da su, zapravo, sa tih područja (Hadžići, Ilijaš, Vogošća, Ilidža i Grbavica) već 1992. godine gotovo potpuno pobijeni i protjerani nesrbi. Unatoč tome, predsjednik Alija Izetbegović je na početku reintegracije uputio apel da svi oni koji nisu okaljali ruke ostanu u svojim mjestima življenja te da im se garantira sigurnost. Pravna država se pokazivala na djelu.

S druge strane opskurni Karadžićev miljenik Gojko Kličković, koji se spremao da postane predsjednik vlade RS, javno je prijetio, čak smrću, svakom Srbinu koji ostane u 'muslimanskom' Sarajevu, a Momčilo Krajišnik pripremio plan evakuacije i naseljavanja na otetim bošnjačkim imanjima zarad ostvarenja plana o etnički čistoj teritoriji. Prijetnjama i ludim snovima se ljude pomjeralo sa njihovih ognjišta. Reći kako je legalna vlast protjerala 150 000 Srba znači biti u sukobu sa zdravom pameću i činjenicama. Zato bi bilo poželjno da se Kovačević konsultuje sa spomenutim dvojcem na ovu temu prije narednog javljanja. Neka mu ne smeta što se radi o optuženiku i osuđeniku za ratne zločine. Znanje na prvom mjestu!

Druga 'činjenica' koju je ponudio Kovačević vezana je za nedavno povlačenje paralele predsjednika Bakira Izetbegovića između partizanskog pokreta i Armije RBiH, odnosno pobjede prvih nad fašizmom 1945., tj. drugih 1995. godine. Dok je sa partizanskim pokretom manje-više sve jasno, složio bih se sa Dodikovim glasnogovornikom u vezi 'ljiljana'. Nismo uspjeli izvojevati nedvosmislenu pobjedu i nismo porazili fašizam. Geopolitički kontekst bio je takav da se tražio mir. Bilo kakav. 'U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste bolji mir se nije mogao postići' – rekao je Alija Izetbegović i naznačio da se zbog toga gorka pilula morala progutati. Između ostalog ta pilula je podrazumijevala postojanje profašističkih snaga u društvenopolitičkom životu ove zemlje.

Ali pitanje da li smo bili na strani koja se borila protiv fašizma je, naravno, pogrešno, bespredmetno i deplasirano. Neka glasnogovornik pogleda ko su učesnici parade na Dan pobjede u Parizu 9.5.1995. godine. Neka pomno osmotri zastavu sa ljiljanima u rukama Semira Drljevića Lovca i odavanje počasti čitavog svijeta bosanskohercegovačkom simbolu državnosti i antifašističkog otpora. To je, glasnogovorniče, simbol onih koji su se uspješno borili protiv fašističkih falangi i nikakva nadobudna politička figurica to ne može promijeniti. Može osjećati jed ali u tu vrstu problema ne želim ulaziti.

Rekao je Kovačević još ponešto, dnevnopolitički i sa ciljem diskreditacije političkih protivnika, ali nevrijedno za osvrt. Ono na šta se, pak, treba reagirati je ciljano falsificiranje historije i prekrajanje utvrđenih činjenica. Davno je prošlo vrijeme kada se to moglo raditi bez potrebnog odgovora. Čim prije to Kovačević shvati, tim bolje. Nadati se da će prestati sa ovakvim nedostojnim i površnim javnim istupima.