U organizaciji Senata SDA BiH, Asocijajcije mladih SDA BiH i Fondacije „Centar za edukaciju i inicijative“- Politička akademija SDA BiH, sinoć je u Zenici organizovana Historijska Akademija povodom Dana Povelje Kulina bana. Akademija je okupila eminentna imena društveno-političkog, akademskog i kulturnog života grada Zenice. Pozdravnim govorima prisutnima su se obratili dr. Nedžad Branković, predsjednik Senata SDA, dr.sci Sedad Dedić, direktor Političke akademije SDA, dok su o važnosti sjećanja i kontekstu pisanja Povelje govorili uvodničari:  dr.sci Jusuf Duraković, rektor Univerziteta u Zenici i dr.sci Ajdin Huseinspahić, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici.

Tokom Akademije posebno je naglašeno tendenciozno plasiranje priče u medijima o tzv. „tri mita“ u vezi Kulinove Povelje. Činjenica da se to čini u javnom prostoru i preko medija, kojeg najviše čitaju Bošnjaci, neupitno nosi posebnu poruku. Dr.sci. Ajdin Huseinspahić, univerzitetski profesor sa Katedere za historiju države i prava, iznio je jasnu argumentaciju o neupitnosti ovog dokumenta i istovremeno o potpunoj neosnovanosti suštinski zlonamjernog teksta.   Uz konstataciju da je Bosnu i Hercegovini potrebno braniti kako u ratu tako i u miru, kako ovu sadašnju tako i onu srednjovjekovnu državu, javnosti je sa skupa poručeno sljedeće:

-Tzv. mit da Povelja Kulina-bana nije rodni list bosanske državnosti, ima smisla ako i samo ako ovu tvrdnju ispravno obrazložimo, što u tekstu autora koji je ovo plasirao nije učinjeno. Povelja samo potvrđuje da je Bosna još mnogo ranije rođena. Naime, Bosna je kao društveno-politička zajednica nastala mnogo ranije, prije izdavanja Povelje. Na nastanak Bosne kao države nikako se nije dala primijeniti „srpska i hrvatska“ formula nastanka država, a što je konstatovala hrvatska povjesničarka, pokojna,  dr.sci Nada Klaić. Povelja nije ni najstariji dokument kojim neko komunicira sa vladarem Bosne, što je jasno iz pisma Teobalda, papinog izaslanika koji se banu Kulinu obraća gotovo deceniju prije izdavanja Povelje Dubrovčanima.

Povelja je zapravo najstariji poznati akt kojeg je izdala bosanska kancelarija, onovremena izvršna vlast na dvoru banovine Bosne, koji svjedoči postojanju jedne države sa  jasno definisanim nadležnostima.

-Tzv. mit da Bosna nije snažna i razvijena država u vrijeme izdavanje Povelje je, ne samo netačna tvrdnja, nego i zlonamjerna. Dobro je pa nije dovedena u pitanje i sama državnost Bosne. Autor takvih netačnih konstatacija bi trebao znati da u vrijeme Kulin bana postoji razgranati sistem vlasti, čak i veliki sud, a što razaznajemo iz natpisa na kemenu u obliku stupa pronađenog na lokalitetu Podbriježja (ploča sudije Gradiše), nedaleko od Zenice. U Zenici je također, malo je poznato, u naselju Janjići, bilo i sjedište dida Crkve Bosanske, koja je predstavljala izvor legitimiteta bosanskih vladara. Ko umije da čita Povelju jasno će pročitati da ban garantuje svim Dubrovčanima koji hode kuda on vlada  da trguju, „gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem...“ Ban pored toga obećava Dubrovčanima da neće biti „od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.“ Ovakve garancije može dati samo snažna i razvijena država, čiji razvoj nadam se autor ne mjeri isključivo teritorijalnim prostranstvom zemlje. Podsjećanja radi, nakon 1180. i smrti bizantskog cara Komnena, i Nemanjići su krenuli sa razvojem države, paralelno sa Kulin banom, samo što će malo koji građanin Srbije snagu i razvoj Nemanjićke Raške dovesti u pitanje. Povelju nije pisao Kulin ban nego njegov pisar Radoje, što svjedoči razvijenom „kancelarijskom poslovanju“ i aparatu vlasti.

-Dezinformacija o upitnosti originala povelje je također jedna od tvrdnji koje nisu tačne. Povelja je pisana dvojezično na Kulinovom dvoru u Bosni. Tada su napisana dva primjerka Povelje prilikom čega je jedan primjerak (pisan bosančicom) zadržan za dvorski arhiv a drugi (pisan latinicom) je predat Dubrovčanima, koji su kasnije za svoje potrebe napravili dva prijepisa. Za primjerkom Povelje na bosankom jeziku se još uvijek traga. Danas prevladava mišljenje, kako tvrdi dr. Imamović, da među tri sačuvana primjerka Povelje možemo tražiti original, pri čemu većina misli da je to primjerak koji se  čuva u Ruskoj Akademiji Nauka i Umjetnosti u San Petersburgu.