S liderom SDA, Bakirom Izetbegovićem, razgovarali smo o sve zategnutijim međudržavnim odnosima u regiji, prvenstveno odnosima BiH i Hrvatske koji su jako pogoršani, te BiH i Srbije koji su “tradicionalno” loši. Izetbegović kaže kako ni on lično ni njegova partija ne snose odgovornost za takvo stanje, te da neće, zbog “mira u kući”, odustati od borbe za jednakopravnost BiH.

Evidentna je činjenica da odnosi među državama regije nisu dobri. BiH ima dobre odnose s Crnom Gorom dok stalno varniči između Zagreba i Sarajeva, Beograda i Zagreba te Beograda i Sarajeva. Šta se krije u pozadini loših odnosa ove tri države?

Odnosi sa Srbijom već trideset godina nisu dobri. Sada varniči, a prije desetak godina je bio muk. Našem ambasadoru nisu htjeli dati agreman u vremenu koje nije daleko iza nas. Pa je bilo nešto bolje u vremenu Borisa Tadića, a zatim i na početku mandata Aleksandra Vučića. Ali kada se pokušaju stvari pokrenuti sa mrtve tačke, tada se otvore stara pitanja i svi se vrate na početne pozicije. I počne da „varniči“. Naravno, u pozadini loših odnosa u ovom trianglu su emocije vezane za ratove iz devedesetih, za gorčine koje je svako ponio iz tog vremena.

Generalno, BiH je lakše kada su u susjednim zemljama socijaldemokratske opcije na vlasti. Stranke koje vuku korijene, a time i političku genezu i logiku iz pokreta koje su predvodili Milošević, Šešelj, Tuđman, naravno takvo i glasačko tijelo i potporu, Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju kao cjelovit entitet, zemlju građana i naroda čiji su identiteti povezani i isprepleteni, već kao prost zbir tri razdvojena naroda. Srbija BH Srbe vidi kao dio vlastitog naroda, Hrvatska BH Hrvate tretira kao hrvatsku dijasporu, i zato su susjedne zemlje prevashodno zainteresirane za veze sa jednim od ta dva naroda u BiH, ne sa BiH kao cjelinom. Dakle, kreću od pogrešnih premisa, i to pojačava segregaciju i podjele u BiH. Bošnjaci, BH Srbi i BH Hrvati su prije par stotina godina bili jedan narod, a danas su jedna nacija, a Bosna i Hercegovina je od vajkada populacijski izvor za susjedne zemlje. Imale su samo korist od nje, ali joj nisu tako uzvraćale. U BiH ima veoma malo doseljenika iz Srbije, a skoro da nema nikako doseljenika iz Hrvatske. Predsjednici Srbije Đinđić i Vučić su rođeni u BiH. Đinđić je odrastao u Bosanskom Šamcu, u kući u kojoj je rođen Alija Izetbegović. Milion građana u Hrvatskoj porijeklom je iz BiH, uključujući tu ugledne političare, naučnike, sportiste, umjetnike. BiH ustvari ima jaku dijasporu u Hrvatskoj, a ne obratno.

Čović i Dodik redovno optužuju Vas i Vašu stranku za narušavanje odnosa sa susjedima. Osjaćate li ličnu odgovornost za zategnute odnose u trouglu Beograd-Zagreb-Sarajevo?

Ne, osim ako je greška otvoreno govoriti o problemima, tražiti svako pravo koje BiH pripada u odnosu na susjede.  Za Čovića su elektrane na Drini i korištenje ovog vodnog resursa od strane Srbije bez naknade nebitna stvar, genocid nad Bošnjacima ga se puno ne dotiče pa mu je i pokretanje revizije presude protiv Srbije samo bespotrebna avantura, suverenitet BiH mu nije osobito važan pa je ponudio da našu vanjsku politiku spram Kosova kreira Beograd itd. Slična stvar je i sa Dodikom, gubitak prava BiH na pristup otvorenom moru gradnjom Pelješkog mosta ga ne dotiče, korištenje vodnog resursa Buškog jezera od strane Hrvatske bez naknade mu nije bitno, UZP za koji je presuđena grupa predvođena Prlićem nije osobito pogodio Srbe, pa mu ni on nije važan, neutemeljene izjave o „bujanju islamskog radikalizma u BiH“ koje redovno dolaze od hrvatskih lidera mu konveniraju,  itd. Zato njih dvojica i ne razumiju, odnosno da budem precizniji, i ne žele da razumiju moje suprotstavljanje politikama Beograda i Zagreba koje su paternalističke i često ignorišu stavove i interese BiH.

Teško će se popraviti odnosi Sarajeva i Beograda ako se Banja Luka tome protivi, a isto važi i za trougao Sarajevo-Zagreb-Mostar.

Nakon zatezanja odnosa, doći će do relaksacije. Mora se ponekad „stati na loptu“ kako bi vas susjedi prihvatili kao ravnopravnog partnera. I ponovo će Hrvatska biti prva s kojom ćemo relaksirati odnose, jer u Hrvatskoj je uvijek bio snažan kapacitet snaga koje nisu za konflikt sa BiH.  Ovakva atmosfera i Hrvatskoj nanosi štetu, a naročito nanosi štetu Hrvatima u BiH kojima je saradnja BiH i Hrvatske vitalno važna. Svaki sukob ih stavlja u nepotreban emotivni i politički procjep.

Kako izgleda top lista najkrupnijih sporova koji  opterećuju odnose između BiH i Hrvatske te BiH i Srbije?

Pa sve je to znano, ali evo da rekapituliramo. Prvo – odnos prema prošlosti, agresiji na BiH, presuđenim zločincima i udruženim zločinačkim poduhvatima u kojima su susjedi imali učešća. I Srbija i Hrvatska izbjegavaju suočavanje sa istinom koja je precizno ispisana u Haškoj sudnici, amnestiraju zločince, ne priznaju i relativiziraju istinu. Prošlogodišnje presude  Mladiću I Prliću, umjesto da dovedu do otrežnjenja i pijeteta prema žrtvama, uzrokovale su nove inate i negiranja. Drugo – granica sa BiH. Oba susjeda izbjegavaju da dovrše posao na ratifikaciji, odnosno na demarkaciji granica koje je 1992 odredila Badinterova komisija. Obije zemlje imaju prijedloge za izmjene granica, ali već preko deceniju izbjegavaju da se ova pitanja rješavaju na jedini ispravan način, radom međudržavnih komisija. Treće – vodni resursi i potopljeno zemljište u BiH koje koriste elektrane u Hrvatskoj i Srbiji bez pravične naknade, o čemu sam maločas govorio. Zatim imovina BiH firmi u susjednim zemljama, naročito u Hrvatskoj, koja je vrijedna milijarde Eura a Hrvatska je ne vraća, i pokušava da je prisvoji donošenjem nepravičnih zakona. I konačno, od bitnijih pitanja je i oduzimanje prava BiH na pristup otvorenom moru kroz gradnju Pelješkog mosta.

Očigledna je namjera Srbije da poveže staus Kosova sa statusom Republike Srpske. Je li to glavna tačka sporenja Sarajeva i Beograda?

Nije, i nadam se da neće biti, nadam se da se samo radi o manevru koji treba da olakša pritisak EU i SAD za priznanjem Kosova od strane Srbije. Povezivanje sudbine i statusa Kosova i RS nije realna opcija jer status RS je riješen Dejtonskim mirovnim sporazumom. Nema nikakvih realnih poveznica između sudbine Kosova i RS, osim one da da je nasilje na Kosovu i na teritoriju RS počinila ista strana, srpska, i tim stravičnim nasiljem dovela do intervencije međunarodne zajednice i NATO saveza. Nema historijskih, pravnih, moralnih i drugih bitnih preduslova za ovakvo povezivanje, i samo novim nasiljem se može pokušati ostvariti takvo povezivanje. Uvjeren sam da do toga neće doći jer bi novi napad na BiH i rušenje mira uspostavljenog Dejtonskim mirovnim sporazumom vodilo nestanku Republike Srpske.

Kako gledate na ovu svojevrsnu trku u naoružavanju naših susjeda? Ta trka cijelu regiju uvlači u spiralu straha i neizvjesnosti.

Svi se pitamo čemu to naoružavanje, s kim to kane ratovati, od koga se braniti? Ništa dobro za BiH ne može doći od nove militarizacije susjeda čije vojske su prije par decenija upadale na teritorij BiH. Naš odgovor mora biti jačanje Oružanih snaga BiH, jačanje saradnje sa NATO, jačanje specijalnih policijskih jedinica, jačanje namjenske industrije, uvođenje predmeta predvojničke obuke u srednje obrazovanje. Samo snaga odvraća agresiju, političku, diplomatsku, vojnu.

Da li je uopće moguće riješiti ove probleme bez ulaska svih država regije u EU i NATO pakt?

Teško. Zato nećemo ni odustati od NATO puta BiH unatoč prijetnji da to može izazvati najtežu postratnu krizu i zastoj kakav nismo imali od završetka rata.

Ni jedna država iza željezne zavjese nije ušla u EU a da prethodno nije ušla u NATO pakt. Plašite li se da je blokada NATO puta BiH ujedno i blokada evopskih integracija naše države.

Povezano je to dvoje, ali ne tako direktno. Do blokade evropskih integracija BiH može dovesti samo naglo slabljenje same Unije, širenje sindroma Brexita, pobjeda suverenističkih, nacionalističkih politika koje razbijaju koheziju Evropske unije. A to je realna opasnost. Evropska Unija se bori sa vlastitim demonima, traga za liderstvom i novim entuzijazmom, i nadajmo se da će se, i za naše dobro, izboriti.

Najavili ste krupne promjene u SDA pred održavanje stranačkog kongresa. Tu prvenstveno mislimo na otvaranje partijskih vrata za prijem novih članova iz reda sva tri konstitutivna naroda i Ostalih. Šta je cilj takve akcije i kakvi su realni dometi deklarirane namjere da SDA postane multietnička partija?

Iz početka će to biti skromno, ali za SDA je dovoljno da u našim redovima Srba i Hrvata bude kao što ih je bilo i u Armiji R BiH. Od tog nukleusa ćemo, uz saradnju sa drugim probosanskim i multietničnim strankama, pretežno ljevičarskim, graditi bosanskohercegovački patriotski blok koji bi trebao dovesti do prevage u Federaciji BiH i na državnom nivou. U Republici Srpskoj možemo postati jezičak na vagi između prosrpskih blokova koji će zadugo biti rivali i tražiti partnera za prevagu.

Pored ovoga, otvorićemo snažnije prostor mladima i ženama u SDA, onemogućiti kumulaciju funkcija i predugo zadržavanje na pozicijama onih koji obnašaju predsjedničke funkcije,  od lokalnog nivoa do vrha SDA. Sve ovo mora dovesti do nove dinamike i nove energije unutar SDA.

Slom Aluminija svjedoči da država nije dobar gospodar. Uprkos tome, gotovo je zaustavljena privatizacija preostalih državnih preduzeća kojih nije malo. Zašto?

Zato što se političari boje da će izgubiti uticaj u javnim preduzećima, a radnici se boje da će izgubiti posao. Premijer Novalić i ja ćemo se zalagati da u SDA prevagne stav da je neophodno ići sa privatizacijama, odnosno korporatvmnim upravljanjem tamo gdje se država odluči zadržati vlasništvo. Nadam se da će nas ostali, unutar i van SDA, pratiti. Kada smo, prije desetak godina, premijer Branković i ja zastupali iste stavove, bili smo nadjačani. Nadam se da će, nakon decenije iskustava i sazrijevanja, ovaj put biti drugačije.

Molim Vas gospodine Izetbegoviću da dodatno pojasnite Vaš kompromisni prijedlog Dodiku vezano za NATO pakt. Taj prijedlog je izazvao veliko zanimanje i različite reakcije.

Dodik nudi saradnju sa NATO na nivou Partnerstva za mir, ali ta faza je odavno iza nas. BiH je u MAP-u od NATO samita u Talinu, dakle od 2010, i to je jedini format u kom možemo surađivati sa NATO savezom u budućnosti. Ta saradnja podrazumijeva dostavljanje godišnjih nacionalnih planova na suglasnost NATO štabu u Briselu, a zatim i implementaciju tih planova, i kroz njih približavanje zemlje članstvu. Ti planovi mogu biti ambiciozni, veoma sadržajni sa ciljem bržeg kretanja ka NATO, ili manje ambiciozni i manje sadržajni, ali prihvatljivi NATO štabu. Vozačkim rječnikom izraženo, Dodik nudi kretanje unazad, ja tražim da idemo naprijed, ali prihvatam da to bude usporeno. Cijenim da je to jedina realna opcija s obzirom na ogromne otpore.

SLOBODNA BOSNA