O ovoj, ali i mnogim drugim temama smo razgovarali sa Nezirom Pivićem, zamjenikom ministra pravde BiH.

Kako je kazao, što se tiče Ministarstva sigurnosti, ono nema operativne nadležnosti u samom postupanju. U konkretnog predmetu radi se o licu za kojim je raspisana potjernica i svi policijski organi koji dođu u kontakt sa takvim licem dužni su takvo lice lišiti slobode i predati onim organima koji tragaju za njim. Postoji i obaveza drugih zemalja da takvo lice isporuče zemlji od koje je raspisana potjernica.

Kada govorimo o Ministarstvu pravde BiH, ono isključivo postupa po zahtjevima, odnosno molbama pravosudnihorgana pred kojima se vode određeni postupci. Takav su zahtjev uvijek dužni proslijediti onoj zemlji kojoj je upućen takav zahtjev. Ovdje se radi o tome da imamo lice koje je neophodno lišiti slobode gdje god da se nalazi, i sve policijske agencije su dužne postupati tako. Ista je situacija sa drugim zemljama – pojašnjava naš gost.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Ističe da smo iz medijskih nastupa vidjeli, zapravo sa velikom se vjerovatnoćom pretpostavlja da se to lice nalazi na teritoriji Srbije. Imamo situaciju da javni servis ugošćava takve goste i daje priliku da pričaju i daju svoj stav, a pritom ne obavijeste, što je dužnost svakog građanina, a posebno onih koji rade u javnim ustanovama, kada se radi o takvim licima.

Mi vidimo niz godina da Srbija nudi takvu politiku, koja se ne razlikuje od one politike za vrijeme agresije na BiH, gdje je dokazano u pojedinačnim presudama umješanost Srbije u agresiju na BiH. Takva se politika i dan danas nastavlja. Potpomognuta je politikama iz RS-a. Što je najgore i institucija RS koje moraju da budu profesionalne i objektivne, a nažalost služe onima koji su od strane pravosuđa osuđeni, optuženi, protiv njih se vode istrage…Imamo niz nelogičnosti, ali i obaveze zakonskog postupanja onih koji ne poduzimaju konkretne korake – govori Pivić.
Dodaje da su oni koji su presuđeni i optuženi u Srbiji su našli utočište i na taj način Srbija postaje crna rupa Evrope koja krije osobe koje su pravosnažno presuđene.

Imamo stav i Serga Brammertza, tužioca haškog koji u svojim izvještajima pred Vijećem sigurnosti jasno navodi Srbiju kao primjer nesaradnje kada je u pitanju regionalna saradnja. U više navrata govori o tome da se prije svega skrivaju određene osobe koje su optužene pred bh. pravosuđem, a s druge strane da neopravdano, bez ikakvog razloga lišava slobode osobe koje bi trebalo da progoni, ako postoji određeni dokaz pred bh. pravosuđem. Na ovaj način Srbija nastavlja sa negativnom, lošom praksom kojom se stvaraju određene tenzije. Mislim da je krajnje vrijeme da se prestane s tim – kazao je Pivić.

Ističe da je istina da se i dalje naši Mujanović i Osmanović nalaze u Srbiji i po njegovom mišljenju Srbija nema nikakvu nadležnost za procesuiranje. Na ovaj način se nastavlja progon bh. državljana, gdje nemaju nikakvo pravo.

Kaže da je velika nepravda, najprije prema pojedincima, da država koja je agresor ima kredibilitet da sudi građanima zemlje nad kojim je vršila agresiju.

Nažalost, kada imate borbu između neprava i prava, ne možete se izboriti za pravnu borbu građana. Srbija provodi politiku gdje se ne može dogoditi borba u pravnom smislu, nego u političkom. Njihovo pravosuđe provodi političke odluke koje su zamišljene unutar same Srbije. Kako ćete govoriti o kvalitetnom suđenju, kada to radi zemlja koja je vršila agresiju. Kako će Srbija imati dokaze ako se to desilo na teritoriji BiH, protiv državljana BiH, gdje je osumnjičeni državljanin BiH? Kako uopšte doći do dokaznog materijala, kako pripremiti kvalitetnu odbranu kada svi imaju opasnost da odu u Srbiju i dožive istu sudbinu kao Mujanović i Osmanović. Ovdje se pokušava izjednačiti žrtva i agresor i postići vještački balans.

Osvrnuo se i na potvrđenu optužnicu koju je ranije podiglo Tužilaštvo BiH u slučaju “Dobrovoljačka”.

Nejasno mu je kako je u samo nekoliko dana od podizanja optužnice Tužilaštvo uspjelo da sasluša 277 svjedoka, kao i više vještaka, ali i pregleda više od 500 materijalnih dokaza kojima se potkrepljuju navodi optužnice.

Iščitati sve to u kratkom periodu govori da se ipak žurilo iz nekog razloga. Imamo prije svega to pitanje rješavano na određeni način u Hagu. Riješeno je da nemamo dovoljno osnova sumnje. Imamo u Londonu odluku suda u slučaju “Ganić”. Nakon toga 2012. Tužilaštvo BiH od strane međunarodnog tužioca obustavlja istragu. I sada nakon 10 godina odjedanput se pojavljuju novi dokazi i otvara se novi postupak. S jedne strane to je zaista nelogično. S druge strane postavlja se pitanje šta je sa predmetima koji govore o presudama iz Haškog tribunala, koji govore o opsadi Sarajeva,gdje su tačno navedene osobe koje su izvršavale zločine. Takve istrage nemamo u BiH. Mi od strane Tužilaštva BiH nemamo apsolutno pokrenutu niti jednu istragu za opsadu Sarajeva. To su nelogične strane. Kakva je pravna sigurnost onih koji se nalaze u tom postupku? Jedna od osnovnih stvari u Krivičnom postupku jeste da postoji pravna sigurnost. Puno je upitnika u tom konkretnom primjeru – kaže naš gost.

HAYAT