SDA poziva člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića i stranke Trojke čiji je on bio kandidat, da usklade politike prema nasrtajima na državu Bosnu i Hercegovinu, ili da javnosti jasno objasne u čemu se ne slažu.
Trenutna situcija u kojoj Bećirović retorički „igra tvrdo“ prema Dodiku i Čoviću, dok Trojka konkretnim potezima servilno ispunjava želje SNSD-a i HDZ-a, samo anestezira javnost i amortizuje opravdane reakcije.
Osim što je član Predsjedništva BiH, Bećirović je istovremeno i potpredsjednik SDP-a. Zato se ne može pretvarati da nema nikakav utjecaj na štetnu politiku koju njegova partija provodi. Ako zaista nema utjecaja na politiku SDP-a, neka to jasno kaže i ogradi se od SDP-a. Jer, ta politika je u potpunoj suprotnosti s onim što on javno zastupa.
Bećirovićevi stavovi su manje-više korektni, od ranije poznati i očekivani, uglavnom u okviru brige o vlastitom PR-u i rejtingu u javnosti. Ali, od lijepih izjava, pisama i neobavezujućih zaključaka, država nema posebne koristi. S druge strane, od poteza koje poduzimaju Bećirovićeve partijske kolege i koalicioni partneri, država trpi nepopravljive štete.
Jasno je da Bećirović ne može sam zaustaviti SNSD i HDZ, ali može zaustaviti SDP i Trojku. Ključno je pitanje zašto izbjegava da se jasno suprotstavi i odbrani interese države.
Dok Bećirović zagovara sankcije i smjenu Dodika, Trojka s Dodikom radi na tzv. „planu za deeskalaciju“, što je eufemizam za novo popuštanje i trgovinu na štetu države.
Još drastičniji je primjer u dvoličnom odnosu prema HDZ-u. Dok Trojka jasno poručuje da je po diktatu HDZ-a spremna da u Ustavni sud BiH izabere kandidata bez ikakvog pravosudnog iskustva, Bećirović piše saopćenja i daje intervjue u kojima se protivi tome, ali ne poduzima ništa konkretno da zaustavi takvo imenovanje.
Ukoliko zaista stoji iza izjava da u Ustavni sud BiH ne treba da bude izabran kandidat bez pravosudnog iskustva po dikatatu HDZ-a, onda najmanje što Bećirović mora učiniti jeste da iskoristi uticaj u matičnoj partiji i osigura da dio zastupnika SDP-a posluša vlastitu savjest, a ne Nikšića, Konakovića i Fortu. Bez toga, sve će biti obična, uigrana demagogija.
