Dr. Muhamed Huković
ŠTA HOĆEMO U KULTURI
Sudbonosan događaj u povijesti bosanskohercegovačkih Muslimana jeste okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije 1878. godine. Nakon junačkog otpora koji su pružili austrougarskim trupama, ne vidjevši izgleda za daljnji život u dostojanstvu, mnogi od naših predaka izabrali su sudbonosno rješenje: ostavljajući, nekad bez ikakve naknade, svoja imanja, masovno su se selili iz svoga rodnog zavičaja, ponajviše u Tursku. Tu seobu su diskretno, ali i otvoreno, podsticale one snage koje su smatrale da je odlaskom osmanske vlasti nastupio pravi trenutak da se Bosna i Hercegovina oslobodi toga nepoželjnog nacionalnog elementa. Oni koji su ostali bili su dugo ošamućeni, ne mogavši se odmah snaći u novim državnopravnim i društvenim odnosima. Doživjeli su potpuno materijalno propadanje, što je prouzrokovalo bolne lične i porodične tragedije. Tek početkom XX stoljeća dolazi do postepenog otrežnjenja i do prvih koraka u pravcu materijalnog i duhovnog napretka. Počinje politička borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju Muslimana, i pokret književno-kulturnog preporoda, uz nastojanje da se kod muslimanskih masa vrati svijest o vlastitoj nacionalnoj samobitnosti i zavičajnoj postojanosti.
Muslimani su u novu državnu tvorevinu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, unišli, međutim, sa nametnutom hipotekom turskih sluga (poturica), kao anacionalan elemenat, narod bez svoje povijesti, bez književnosti, kulture, bez nacionalnog identiteta, čak bez jezika, kao da ga nije slušao od rođenja sa materinih usana, nego ga je od drugih preuzeo. Od tada se, pa nadalje, uporno nameće i razvija slika Bosne kao ”tamnog vilajeta” i zemlje mržnje, u kojoj se "duhovni život Muslimana skamenio”, što je "posljedica štetnog utjecaja islama”. Ta strašna hipoteka je nanijela neprocjenjivu štetu nacionalnom razvoju Muslimana, a njen negativni utjecaj osjećao se i u oficijelnoj politici i bivše i sadašnje Jugoslavije. Najteže posljedice takve politike odrazile su se u oblasti odgoja i obrazovanja, u nastavnim programima društvenih nauka, a osobito u programima historije, književnosti i jezika. Muslimanska književnost u predratnom periodu nije se uopće nalazila u nastavnim programima, a u poratnom periodu sve do nedavno, počinjala je sa 1945. godinom. Do tada kao daje zjapila praznina, a duh ”tamnog vilajeta” zadržao se i u službenom i u privatnom javnom mnijenju. Naučna istina o nastanku i razvoju Muslimana, o njihovu formiranju kao posebne etno-religijske zajednice, o njihovu duhovnom stvaralaštvu, teško je krčila putove, pa su rezultati ne malog broja naučnih istraživanja ostajali bez ikakva utjecaja na otklanjanje stoljećima stvarane zablude.
Naša djeca učila su historiju iz narodnih pjesama i romantičarskih spjevova drugih naroda, a književna fikcija i legenda predstavljana je u nastavi često kao povijesna istina. Bez naučnog komentara ostajale su tradicionalno i književno nametnute historijske krivice slavenskih Muslimana kao nekakvih Turaka, uz prijetnju, pozive u ”vjeru pradjedovsku”, jednačenje poturica sa narodnim izdajicama, književne opise muslimanskih likova kao psihopata, zločinaca i mučitelja, a ispod svega se prikrivao poziv za osvetom i uništenjem. Takva se shvatanja o Muslimanima, umjesto koegzistencije, bratstva i komšiluka, nalaze i u nekim, nama dobro znanim, literarnim ostvarenjima novijeg i najnovijeg vremena. Njih nije teško navesti i nabrojati. Ona govore jasno i otvoreno, na sramotu svojih stvaralaca, ali i čitalaca. A sve to u našoj djeci stvara komplekse manje vrijednosti i naciolane krivice, umjesto da se razvijaju osjećanja poštovanja, jednakosti i tolerancije, i da se iznose primjeri zajedničkog života u zlu i dobru, i otvaraju perspektive humaniteta i demokratske budućnosti na osnovi drugih brojnih djela bogate književnosti jugoslavenskih naroda. Najtragičnije je, međutim, da se i u jednoj knjižici napisanoj i objavljenoj u Sarajevu, čiji je autor, nažalost, Musliman, — obezvređuje sva kultura, politička, književna i vjerska prošlost ovog naroda, sve institucije, listovi, udruženja, i dokazuje da je u tom stoljetnom mraku samo jedna jedina ličnost vrijedna poštovanja, — i to je valjda onaj izuzetak koji treba da potvrdi pravilo.
Posljednjih godina tržište je preplavljeno knjigama u kojima se, skoro bez izuzetka, iznose monstruozne laži, iskrivljuju činjenice, blati skorašnja prošlost Muslimana, poziva na osvetu i priprema novi genocid nad Muslimanima. Stoje najtragičnije, tematski su ova djela vezana za krajeve u kojima su stradanja Muslimana bila najbrojnija, pa se tako preokrenutom slikom želi prikriti pravi zločin. Najčešće se na takva djela nije moglo adekvatno reagirati, jer bi se svaka druga knjiga koja bi demantirala laži — proglasila nacionalističkom po već ustaljenoj simetričnoj shemi. A da su u tom jednosmjernom prikazivanju novijih događaja Muslimani bili neravnopravni — govori činjenica da se tek poslije gotovo pet decenija mogla pojaviti knjiga o genocidu nad Muslimanima, i da do sada nema ni jedne ploče, niti natpisa o tome, te da ni jedan lokalitet nije obilježen kao mjesto gnusnog zločina četnika nad nevinim muslimanskim narodom.
Slično tome (da se vratimo na početak ovog izlaganja), postoji događaj koji decenijama ne može dobiti pravo mjesto u udžbenicima historije i drugim sredstvima društvene i političke komunikacije — a to je otpor Muslimana okupaciji Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije godine 1878. Sve do nedavno o njemu se ili nije ništa govorilo, ili mu je davan karakter pobune vjerskih fanatika. A to je, naprotiv, bio pravi otpor naroda okupaciji, junačan, divovski otpor golorukog stanovništva modernoj armiji. Neustrašivi podvizi pojedinaca i grupa rijetko da imaju premca u novijoj povijesti. Tek povodom stogodišnjice ulaska austrougarskih trupa u Bosnu, na Simpozijumu koji je organizovala ANUBiH, u saopćenjima i referatima historičara iz cijele zemlje, istaknuto je daje taj otpor imao obilježja narodnooslobodilačkog rata. To je podgrijalo nadu da će takvu ocjenu prihvatiti i pisci udžbenika i da će sam događaj i ličnosti, vođe pobune, dobiti u nastavi historije ono mjesto koje im pripada. Međutim, od toga ništa: referati ovog naučnog skupa ostali su u arhivi, bez ikakva učinka na školsku nastavu i uopće na javno mnijenje.
I još nešto o tome odnosu. U Sarajevu, u razdoblju između 1878—1914, desila su se dva značajna historijska događaja: jedan je atentat na prestolonasljednika Ferdinanda, koji je izvršio Gavrilo Princip 1914; a drugi je junačka smrt Muhameda Hadžijamakovića, čelnika pobune protiv okupacije. Dok se na mjestu gdje je izvršen atentat dovode turisti, povremeno i učenici, gdje postoji i muzej sa pločom i eksponatima, dotle za mjesto gdje je obješen Hadžijamaković zna desetak Sarajlija. To mjesto nije ničim obilježeno, a do skora je Radna organizacija ”Rad” na tome mjestu držala kontejner za smeće.
Bilo je nužno navesti ove školske primjere da bismo pokazali kako se sve do danas prikazuje uloga i razvojni put Muslimana u povijesti, u historijama književnosti i kulture. Sliku i ocjenu o nama stvarali su i nametali drugi, a mi nismo bili u mogućnosti da afirmiramo naučnu istinu o postanku i razvojnom putu muslimanskog naroda, da pokažemo da je njegovo kulturno i književno naslijede sastavni dio cjelokupnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine, da čini njegov ravnopravan i konstitutivan dio. Treba istaknuti da su, u dvadesetogodišnjem razdobolju poslije drugog svjetskog rata, kada naš narod nije imao pravo ni na svoje ime, — odrasle generacije i generacije mladih pripadnika ovog naroda, stičući i najviše obrazovanje, a da ništa nisu znale o svojoj historiji, o svojoj kulturnoj i književnoj baštini, o ljudima koji su se istakli na raznim područjima znanosti i umjetnosti, — o tome svemu zjapi jedna velika praznina, i dobija se dojam da je ovaj narod počeo živjeti tek poslije popisa iz 1971. Tuga je razgovarati s muslimanskim intelektualcima i ustanoviti da nikada nisu čuli za Musu Ćazima Ćatića, za Edhema Mulabdića, Ahmeda Muradbegovića, Aliju Nametka, za ciklus muslimanskih junačkih pjesama, za Budalinu Tala, najatraktivniju ličnost naše narodne epike, za književni rad Muslimana na orijentalnim jezicima, za alhamijado književnost, kao i za druge značajne kulturne i književne radnike. Završiti sve škole, a ne saznati da su Muslimani—Bošnjaci od XVI stoljeća pisali čistim narodnim bosanskim jezikom, i to bosančicom i arebicom naporedo, ne čuti, što je najtragičnije za ogroman opus Safet-bega Bašagića, pjesnika, historičara, naučnika-orijentalistu, društvenog djelatnika i prvog muslimanskog prosvjetitelja i zagovornika obrazovanja mladih, to je prava tragedija. Živjeti u republici u kojoj Muslimani čine polovinu stanovništva, i u Sarajevu gdje je taj postotak još veći, a ne dati bar jednoj školi njegovo ime, — pravo je poniženje za ovaj narod. Ovdje, u gradu u kome je Bašagić živio, stvarao, umro, ostao je samo njegov grob, a nema čak ni ulice koja bi nosila njegovo ime. Koliko nam je poznato, od značajnijih imena iz muslimanske prošlosti jedino srednjoškolski centar u Tešnju nosi ime Muse Ćazima Ćatića. Kako dolazi do ovakvih pojava, i jesu li one slučajne?
U programima književnosti i jezika drugih republika muslimanska književnost gotovo i nije zastupljena, ili je to samo simbolički (Meša Selimović i Mak Dizdar). To nije slučaj sa književnostima nijednog drugog naroda, koje su predstavljene, u razvojnom putu, bar s jednim piscem za svako razdoblje u programima svih republika.
Stradanja Muslimana u toku drugog svjetskog rata u nauci uopće nisu spominjana, i sve do izlaska Dedijerove i Miletićeve knjige Genocid nad Muslimanima o stradanju Muslimana nije se čak uopće govorilo, — to je bila tabu tema. Ne postoji ni jedna ploča, ni jedan natpis, ni jedno obilježje na mjestima gdje su vršena masovna ubistva muslimanskih žena, djece i staraca.
Posebno su u nezavidnom položaju, u pogledu afirmacije nacionalnog bića, Muslimani u dijaspori, gdje su ponegdje izvrgnuti nametanjima karakteristika koje su netipične za osobenost muslimanskog načina i shvatanja života. Muslimani Novopazarskog sandžaka su svi ekavizirani, sa leksikom stranom njihovim govorima, a njihovi predstavnici ne participiraju u jednakoj mjeri u republičkim organima vlasti.
Sa neprizatim slavenskim porijeklom i materinskim govorom, historijom i ljubavlju za zavičajnu grudu, sa prešućenom vlastitom književnošću, kulturom i naukom, a isticanjem tradicionalnih nakaradnih predstava koje su im pridavane i nabijanjem kompleksa historijske krivice; izloženi negiranju vlastitog identiteta, i srpskom i hrvatskom nacionaliziranju (kakve li nasilne i ružne riječi!), — Muslimani su sistematski usmjeravani prema asimilaciji i gubitku vlastitog nacionalnog i vjerskog bića. I danas su Muslimani jedini jugoslovenski narod bez kulturne autonomije. Narod koji se ipak, pored svih iskušenja i stradanja, održao — prema onoj Bašagićevoj izreci: "Podnijeti sudbinu, znači pobijediti.”
Koji bi bili, u slijedu ovog izlaganja, prioritetni zadaci Stranke:
Naša Stranka će imati zadatak da se u oblasti odgoja i obrazovanja zalaže za afirmaciju Muslimana kao naroda, kao i njegove historije, duhovnog stvaralaštva, kulturnog i književnog naslijeđa, koje je do sada bilo zanemareno. Pri tome odbacujemo svaku primisao isključivosti. Sve ono što je ljudski duh na ovom tlu vrijedno stvorio, i što čini kulturno i književno naslijeđe pripadnika drugih naroda, koji žive na jugoslavenskim prostorima, posebno književno i kulturno naslijeđe naroda Bosne i Hercegovine, — prihvatamo kao našu zajedničku vrijednost, jer to u ogromnom broju srpski i hrvatski pisci zaslužuju, a njihova djela su, sa djelima muslimanskih stvaralaca, kamenčići u mozaiku zajedništva i suživota u Bosni i Hercegovini.
Za njegovanje i unapređenje klime tolerancije u ovoj višenacionalnoj i višekonfesionalnoj sredini nužno je u nastavnim programima predviđati samo one sadržaje koji izražavaju razumijevanje, a ne mržnju; poštovanje, a ne netrpljivost; sadržaje koji ne vrijeđaju dostojanstvo i čast nijednog naroda.
Dosadašnji sudovi o porijeklu, nastanku i razvoju Muslimana u ovim prostorima, o njihovom cjelokupnom stvaralaštvu, moraju se preispitati, historijska nauka mora se demitologizirati, a budući sudovi i ocjene moraju se zasnivati na naučnim saznanjima i na objektivnoj istini.
Da bi se muslimanskim masama, poslije stoljetnog preziranja i zanemarivanja njihove prošlosti i kulture, vratilo samopouzdanje i otklonio nametnuti ocjećaj krivnje, tražićemo da se odmah nekim obrazovnim ustanovama i ulicama (posebno osnovnim školama i dječjim ustanovama, te ulicama u starim dijelovima gradova) dadu imena značajnijih ličnosti iz kulturne i političke prošlosti Muslimana.
Sva mjesta koja su vezana za značajnije dogadaje i ličnosti iz starije i skorašnje prošlosti Muslimana, osobito oni lokaliteti na kojima su izvršeni zločini nad muslimanskim življem, potrebno je na dostojanstven način obilježiti.
U sve edicije, posebno udžbeničku literaturu, a osobito onu namijenjenu dječjem uzrastu, potrebno je uvrstiti tekstove i likovne priloge sa ilustracijama o stradanjima muslimanskog naroda u toku drugog svjetskog rata od strane okupatora i domaćih zločinaca.
Potrebno je poduzeti mjere da se Muslimanima u dijaspori osigura slobodan razvoj, da se poštuju njihove vjerske i nacionalne specifičnosti, književna tradicija, običaji, jezik. To se posebno odnosi na regije u kojima Muslimani čine brojnu kompaktnu skupinu (dijelovi Novopazarskog sandžaka u SR Srbiji i SR Crnoj Gori), koji su izvrgnuti svakovrsnim vidovima nametanja. Udžbenici u školama u tim krajevima trebalo bi da se štampaju na ijekavskom izgovoru, na oba pisma i sa leksikom uobičajenom za govore stanovnika tih krajeva.
Stranka će i svojom izdavačkom djelatnošću pomoći da se ubuduće što objektivnije tretira život i prošlost Muslimana, te da njihovo cjelokupno stvaralaštvo zauzme ono mjesto koje mu po značaju pripada.
Da bi se ostvarili svi ovi opravdani zahtjevi nužno je osigurati adekvatnu zastupljenost istinskih muslimanskih predstavnika u svim organima vlasti u ustanovama odgoja i obrazovanja, u izdavačkim savjetima, zavodima za izdavanje udžbenika, prosvjetno-pedagoškim zavodima, različitim komisijama iz ove oblasti, koji bi se brinuli da Muslimani kao narod budu tretirani na korektan način, u skladu sa naučnim istinama, i na ravnopravnoj razini sa ostalim narodima.
Tek na ovaj način muslimansko dijete, kasnije odrasli građanin, oslobodit će se kompleksa nametnute historijske krivnje, i osjećanja da pripada narodu koji nema svoje historije i svoje kulture. Tek tada će dijete u školi moći dići glavu, pogledati sa ponosom pravo u oči svojim vršnjacima.
Ne propovijedajući niti nacionalnu niti vjersku isključivost i zatvaranje, mi pružamo i na ovaj način bratsku ruku svim ljudima dobrih namjera, a posebno sugrađanima s kojima Muslimani žive, i žele živjeti zajedno u ovakvoj, suverenoj Bosni i Hercegovini.