- Poštovana porodice Izetbegović, vaše ekselencije, dame i gospodo. 

Dvadeset godina je od preseljenja na bolji svijet Alije Izetbegovića, prvog Predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine, izabranog na demokratskim izborima. 

Alija izetbegović je bio uman, hrabar i strpljiv čovjek, lijepih i usklađenih ljudskih osobina koje su u njemu bile prisutne u određenoj ravnoteži, ne dozvolivši jednoj da dominira nad drugima. Stoga je teško kazati kakav je on bio čovjek. Oni koji su ga duže vremena poznavali kazat će da je on prije svega bio slobodan čovjek, u miru sa sobom i okruženjem, ubijeđeni vjernik koji je svjedočio da je život i smrt u Božijim rukama. Iz tog ubjeđenja cijeli njegov životni put ispunjen je borbom za prava drugih, kako pojedinaca tako i kolektiviteta. Bio je uvijek od koristi drugima, a to mogu samo najbolji od nas. 

Nakon smrti svakog od nas, naša djela, ponašanje spram svega na ovom svijetu se pojavljuju i utjelovljuju. Dok naša tijela nestaju, naša djela postaju vidljivija. 

Bog čovjeka priprema za njegovu životnu ulogu, prema njegovoj unutarnjoj snazi dobije terete koje može nositi. Od rane mladosti Alija Izetbegović je snagom vjere i misli bio čovjek koji je ispred okruženja i vremena u kojem živi i radi. Slijedeći vlastiti ideal uređenja društva često se nalazio na udaru vlasti, jer su prepoznali njegov utjecaj na okruženje i zajednicu. Međutim, jakom vjerom u ispravnost vlastitih postupaka oko Alije Izetbegovića se širila zajednica ljudi koja ga je podržavala. Inicirali su osnivanje političkog subjekta kao sredstvo za ostvarenje zamišljenog uređenja društva i države. A zatim je osvojio i vlast, koja je također bila sredstvo, a ne cilj, pokazavši da politika može biti plemenita djelatnost. 

Bio je slobodan čovjek, koji je imao na raspolaganju sve poluge moći, ali je on čovjek koji nikad nije slijedio vanjske utjecaje i prirodne porive, nije pokazivao samovolju niti želju za bilo kakvom osvetom. One za koje je smatrao da mogu biti od koristi društvu i državi postavljao je na visoke položaje, bez obzira kakav je imao lični odnos s njima. 

Prepoznao je opasnost koja se nadvija nad Bosnom, slabosti i snagu našeg naroda. Pokušavao je po svaku cijenu izbjeći rat, svjestan vojne nadmoći potencijalnih agresora i nenaoružanih bosansko-hercegovačkih patriota. Koristio je mirnodopsko vrijeme i pregovore kako bi narod pripremio na nadolazeću agresiju. A onda, uzdajući se u Boga, hrabrost i snagu našeg naroda, stao na čelo odbrane naroda, države i ideala za koje se cijelim bićem borio. 

Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nikad nije propuštao priliku da postigne neko mirovno rješenje, koje će sačuvati Bosnu u njenim povijesnim granicama i omogućiti joj demokratski razvoj. Ohrabrivao je naše borce posjetama na prvim linijama odbrane. Ostat će mi u sjećanju njegova posjeta Prvoj muslimanskoj brigadi. Nakon obilaska komande došao je i u našu jedinicu gdje je zatekao jedan broj boraca na spavanju. Vratili su se umorni iz jedne od akcija. Nije dozvolio da se borci uznemiravaju njegovim prisustvom jer je, kaže, došao samo da ih vidi. 

Nikakve privilegije i počasti nije zahtijevao, nego se svojim odnosom prema ljudima nastanio u njihovim srcima i tu još uvijek boravi. To se može vidjeti iz razgovora sa bilo kojim istinskim domoljubom. 

Taj odnos prema borcima, RVI, porodicama šehida i poginulih boraca zasnivao se na potpunom povjerenju i poštivanju. Niko, osim njega, ne bi mogao postići mirovni sporazum kakav je postignut, zaustaviti ubijanja i stradanja, a zatim u teškim mirnodopskim uvjetima krenuti u otežanu reintegraciju zemlje, i pri tome sačuvati podršku i povjerenje naroda koji je vodio. 

Smatrao je da je za Bosnu najvažnija odredba Dejtonskog mirovnog sporazuma bila ona koja je predviđala postepenu etničku reintegraciju. Najveći problem i najveća prijetnja nad Bosnom stoga je slab povratak raseljenog stanovništva. Etničko čišćenje koje je nastavljeno i nakon Dejtona pokazalo je da su sile dezintegracije Bosne, unutrašnje i vanjske, u ofanzivi. 

Predsjednik Izetbegović je to uvijek isticao kao prijetnju i pomagao onima koji su predvodili proces povratka. Bio je snažan oslonac liderima povratka širom Bosne i Hercegovine, smatrajući da će taj proces biti uspješan samo ako je dvosmjeran. U godinama nakon rata, ti mali obespravljeni ljudi su dolazili kod njega po pravdu i zaštitu, i on im je pružao. 

Smatrao je da, bez cjelovite provedbe Dejtonskog ugovora cjelovita Bosna ne može funkcionirati. A bez njene cjelovitosti nema izgleda za demokratski razvoj u njoj. U pocijepanoj zemlji samo ekstremne snage imaju šansu, i jedan ekstremizam izaziva drugi hraneći se međusobno. 

Stoga je smatrao da je jedino rješenje koje je u interesu naših naroda i u interesu svijeta, cjelovita, a to znači demokratska Bosna i Hercegovina. 

Njegovo najvažnije naslijeđe je cjelovita država Bosna i Hercegovina. Mnogi njegovi savremenici i zvaničnici kazat će da bez njega ne bi bilo Bosne. 

Iza Alije Izetbegovića, ono materijalnog što je posjedovao darovao je u trajne vakufe koji služe obrazovanju mladih, prije svega. 

Smatrao je da obrazovanje samo po sebi ne odgaja ljude. Ono ih čini sposobnijim, efikasnijim, društveno korisnijim. Jer, njegov cilj nikad nije bio da neposredno mijenja čovjeka, nego da primjerom, savjetom, prizorom ili bilo čim drugim, pokrene jedan unutrašnji tok doživljaja, iznudi jednu sasvim unutrašnju odluku u korist dobra. 

Imao je uvijek visoko postavljene etičke standarde kojim je težio, smatrajući da je čovjekovo da teži i radi i da je time etičko iscrpljeno. Rezultat i posljedice su u Božijim rukama. 

Smatrao je da nije Dejton odredio Bosnu, nego obrnuto. Bosna takva kakva jeste, odredila je Dejton. On je doslovan odraz tadašnje realnosti u Bosni i van nje. 

Težio je idealu da napravimo balans između nacionalnog i državnog, balans koji bi omogućio život Bosne u miru i prosperitet za sve njene građane. Međutim, upozoravao je da naši žalovi i želje ne pomažu i da rješenja treba tražiti uzimajući u obzir neizmjenjive dobre ili loše činjenice. 

Imao je sve osobine velikog lidera, a njegovo iznimno poštenje i vizija odredili su da i 20 godina nakon njegove smrti ne postoji nikakva alternativa njegovoj viziji cjelovite Bosne. 

Stoga, mnogo češće trebamo izučavati njegova djela i misli, primijeniti ih u rukovođenju i upravljanju povjerenih nam dužnosti, svjesni da ni jedna vlast nije vječna. 

Ostaje nam da budemo zahvalni Bogu na tome što nam je podario Aliju Izetbegovića da živi u našem vremenu, što nam je ostavio u amanet da njegova vizija i misija bude realizirana kroz naš rad. 

Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši. 

Hvala na pažnji!