Vijesti / Arhiva

Obraćanje Safeta Softića na obilježavanju 16. godišnjice smrti Alije Izetbegovića

Poštovana porodice Izetbegović, dragi prijatelji, Čini mi veliku čast da […]

Objavljeno: 19.10.2019. u 13:15

Poštovana porodice Izetbegović, dragi prijatelji,

Čini mi veliku čast da budem sa vama ovdje na Kovačima. Vjerujem da je ćutanje ona vrsta skromnosti koja treba da prati svakoga od nas kada stojimo pred mezarom prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine i bosanskih šehida, ali smo jednako u obavezi da podsjećamo i opominjemo, pa i sa ovoga mjesta. O rahmetli predsjedniku Aliji Izetbegoviću je toliko toga rečeno da mi se u pripremi ovoga obraćanja učinilo da više i nema šta novo i posebno da se kaže. Ali neka je i tako. Treba da ponavljamo sve dok i posljednji među nama ne nauči da trebamo živjeti svoju stvarnost, ali nikada ne zaboraviti iskustva iz prošlosti.

Govoreći o rahmetli predsjedniku Izetbegoviću, njegovom djelu i naslijeđu, nesvjesno, svaki od nas, govori i o svojim nastojanjima, nedoumicama, ciljevima i uzorima. Alija Izetbegović je politički uzor mnogim među nama, ali ga svaki od nas vidi onako kako bi smo željeli vidjeti sebe.

Dragi prijatelji,

Toliko je vrijednoga što bi se moglo kazati i ponoviti o Aliji Izetbegoviću, daleko više nego što ova prilika to dopušta. Imajući to u vidu, ja ću ukazati na nekoliko pitanja koja su mene zaokupljala i kojima se i dalje vraćam.

Možemo proći kroz stotine i stotine stranica u djelu Alije Izetbegovića, ali devize na koje će objektivan i dobronamjeran sagovornik naići jesu: odgovornost, dosljednost, zajedništvo, okupljanje, kompromis, uvijek na jasnoj distanci od krajnosti i radikalizma. Kao da je pišući knjige i upravljajući nerijetko teškim, sudbonosnim procesima, Alija Izetbegović stalno imao na umu kur'anske ajete u kojem Stvoritelj oporučuje umjerenost kao konačni stadij ljudske mudrosti i dostignuća. To je taj „misaoni ključ“ Alije Izetbegovića, koji nepogrešivo otvara vrata svih njegovih knjiga ali i drugih postignuća. „Pa i kada sam se suočio sa izgledom da ostatak života provedem u zatvoru i umrem među robijašima“, kaže Alija Izetbegović u „Sjećanjima“, podsjetio sam sebe na osnovni zavjet: ostati dosljedan”.

Upravo će taj odnos prema moći definirati politički profil Alije Izetbegovića. “Ubijali su naše žene i djecu, rušili naše džamije, a mi nećemo da ubijamo žene i djecu, nećemo da rušimo crkve i druge bogomolje, i ostaćemo u tome dosljedni. Mi to nećemo, jer to nije naš put”, kaže Alija Izetbegović. Tu možemo pronaći odgovor na zbunjenost brojnih međunarodnih i regionalnih zvaničnika koji su očekivali da će se na srpska barbarstva i razaranje vjerskih, kulturnih i znanstvenih objekata u periodu Agresije na BiH, odgovoriti istom mjerom. Ali nije. Alija Izetbegović je ostao dosljedan do samoga kraja. “Najveća osveta našim neprijateljima jeste da ne ličimo na njih”, rekao je rimski državnik Marko Aurelije. Alija Izetbegović je to znao.

Dragi prijatelji,

Bilo bi dobro, s vremena na vrijeme, podsjetiti se i proučiti političku vještinu i diplomatiju Alije Izetbegovića. Ja sam često postavljao sebi to pitanje: koji su to stvarni dometi Alije Izetbegovića kao političara, diplomate i državnika, ali racionalno i objektivno izmjereni, onoliko koliko je to moguće?! I evo na šta sam došao. Čovjek koji je iz dvostrukih kliješta uspio izvući cjelovitu BiH, međunarodno priznatu i otići bez ijedne mrlje u svojoj ljudskoj i političkoj biografiji, zaslužuje najdublje poštovanje koje se može zadobiti.

A o samoj vještini i diplomatiji, evo jednoga korisnog primjera: Kada su u proljeće, 1993. godine, svi očekivali da će nova američka administracija pokrenuti snažnu političku pa i vojnu ofanzivu na zaustavljanju rata u BiH, Alija Izetbegović, u svojim “Sjećanjima” pokazuje kako iskusan političar i diplomata zapravo treba da posmatra međunarodne odnose. Znajući da opasnost po snažan američki odgovor prijeti od suzdržanog i nepovjerljivog državnog sekretara Warenna Cristophera, rahmetli predsjednik Izetbegović je svu pažnju posvetio njegovoj evropskoj turneji gdje je bio u ispitivačkoj misiji o mogućoj vojnoj intervenciji u BiH. “Sjećam se svoje zebnje sa kojom sam pratio ovu turneju i znao sam unaprijed rezultat. Od intervencije, te 1993. godine, neće biti ništa. Chistopher je otišao u Evropu da nađe ravnodušnost – i našao ju je”, piše Alija Izetbegović. Eto, tako razmišlja državnik i političar najvišeg dometa.

Poštovana porodice Izetbegović, poštovane kolege, dragi prijatelji,

Svi ljudi umiru po jednom, a veliki ljudi dva puta. Jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina. Zadužbina kao suština nečijeg života, ideja vodilja. Suština života Alije Izetbegovića je bila demokratska Bosna i Hercegovina, u kojoj svaki čovjek može slobodno ispovjedati svoju vjeru i iznijeti svoje političke stavove. Ideja za koju je ležao u komunističkim kazamatima, trošeći ono jedino što čovjek poslije ne može da otkupi i vrati, a to je vrijeme. Ili po blatnjavim stratištima gdje je dostojanstveno djelio sudbinu svoga naroda pomiren u mislima svog omiljenog pisca Fjodora Dostojevskog: da je ovaj svijet carstvo materijalnih zakona i animalnog života, a da je čovjekova zadaća da ih premosti, da ne ukalja svoje ruke i sebe. Šta bi to bila ona druga, konačna i stvarna smrt Alije Izetbegovića?

Bila bi to propast i nestanak demokratske Bosne i Hercegovine. A to se neće desiti. Unutar te ideje i suštine života prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine, leže posloženi kao pregrade u košnici, sve njegove nade i strahovi. Ja sam o njima razmišljao do-kasno prošle noći, pišući ovo slovo.

Koje bi to bile nade i strahovi Alije Izetbegovića? Vjerujem da je nada bilo više i da je među njima vjerovatno bila i ta da ćemo sačuvati ovu zemlju, ali i sjećanje na herojsku borbu bosanskih šehida. A među strahovima, možda onaj po kojem ćemo vremenom postati uskogrudi, podložni podjelama i mimoilaženjima. Alija Izetbegović je otišao na bolji svijet i susreo se sa onim za što se pripremao cijeli svoj život. Na nama, njegovim političkim nasljednicima, ostaje da se dobro zamislimo – jesmo li do kraja izveli njegove nade, i koliko smo utišali njegove strahove?

Hvala vam.