Vijesti / Intervjui

Izetbegović: Osnivanjem SDA Bošnjaci su odlučili da zbiju redove, da ovaj put budu na istoj strani, vlastitoj

Ništa se nije propustilo, na sve se stiglo. SDA je prvoosnovana stranka u BiH, u pola godine je uspostavila stranačku strukturu u svim bitnim mjestima, ne samo u BiH i Jugoslaviji, već diljem svijeta, do Amerike i Australije. A zatim je spektakularno pobijedila na novembarskim izborima. Atmosfera u Holiday Innu tog 26. maja 1990. je bila istinski svečana, bili smo ponosni na sebe, na govornike, na prepunu salu, na dobru organizaciju

Objavljeno: 28.05.2020. u 11:33

Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović, povodom 30 godina od osnivanja, sjeća se detalja koji su prethodi­li pokretanju prve demokratske stranke u Bosni i Hercegovini, zatim objašnja­va okolnosti oko samog čina osnivanja i onoga što je uslijedilo - kampanja za prve višestranačke i demokratske izbore na ko­jima je SDA odnijela uvjerljivu pobjedu. Bakir Izetbegović objašnjava i koju je on ulogu imao u osnivanju SDA, navodeći da je pomaganje ocu Aliji Izetbegoviću bio najkorisniji posao u njegovom životu. S odmakom od 30 godina od historijskog događaja osnivanja SDA, Bakir Izetbegović osvrće se i na ideološko usmjere­nje SDA, njeno opredjeljenje da nastavi svoju ulogu očuvanja države, Bošnjaka, ali i svih drugih bosanskohercegovačkih patriota koji vole Bosnu i Hercegovinu. U svakom slučaju, 30 godina u historij­skom hodu jedne tisućljetne države nije mnogo, ali s obzirom na to da govorimo o prevratničkim vremenima koja formal­no započinju 26. maja 1990, kada je SDA osnovana, zasigurno je riječ o jednom od najvažnijih događaja u ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine. Na početku tih do­gađaja ime je Bakira Izetbegovića, koji se danas nalazi na mjestu gdje je nekad bio njegov otac - na čelu najveće i najsnažnije bosanskohercegovačke stranke.

STAV: Nekadašnji suputnici Alije Izetbegovića govore da se situacija nakon izlaska iz zatvora doslovno odvijala munjevitom brzinom, da je politički uzlet SDA i Alije Izetbegovića bio nevjerojatan, da se oslobodila jedna zapretena energija koja je dugo čučala i čekala da progovori. Koja su vaša sjećanja na period neposredno nakon izlaska iz zatvora vašeg oca? Ko su bili ključni ljudi koji su se okupljali oko Alije Izetbegovića, gdje su se sastajali, koje su dileme imali pred sobom?

IZETBEGOVIĆ: Alija Izetbegović je iz zatvora izašao 25. novembra 1988., a zatim se jednu godinu odmorio. Družio se sa porodicom, sa unukama, sestrama, prijateljima. 
Pripreme za osnivanje političke stranke su krenule krajem 1989., preciznije – bilo je to nagovaranje i ohrabrivanje drugova iz mladosti suđenih u procesima „Mladim muslimanima“ da se ponovo krene u rizičan politički poduhvat. Iz početka je išlo teško, ljudi su se bojali. Obilazili smo Bosnu i Hercegovinu, sami nas dvojica u mom „stojadinu“, i on je polako sastavljao inicijativni odbor. Okosnica su bili aktivisti suđeni od ateističkog režima zbog borbe za opstanak vjere i identiteta jugoslovenskih muslimana, ali su bili potrebni i cijenjeni i uticajni ljudi koji nisu disidenti, koji imaju uspješne karijere u različitim oblastima, čije prisustvo će ohrabriti narod da krene za Strankom. Jako važno je bilo, uz ljude poput Hasana Čengića i Omera Behmena, imati u inicijativnom odboru i univerzitetske profesore Muhameda Hukovića, Ismeta Kasumagića,  Lamiju Hadžiosmanović, bardove sevdalinke Safeta Isovića i Omera Pobrića, čuvenog političkog emigranta i bogataša Adila Zulfikarpašića, grupu zagrebačkih aktivista koji su izgradili markantnu Zagrebačku džamiju i napravili kulturni i intelektualni centar od nje poput Salema Šabića i Šefke Omerbašića, a zatim i niz cijenjenih ljekara kroz čije su ordinacije prošle desetine hiljada pacijenata poput  Šaćira Ćerimovića i  Naima Kadića.
Sa svime što je posjedovao Stranci se na raspolaganje stavio Muhamed Čengić, uspješan poduzetnik koji se uvijek hrabro suprotstavljao režimu, cijenio i javno branio Aliju Izetbegovića kada je to značilo rizikovati slobodu. 
Saopćenje za javnost kojim je objelodanjeno skoro osnivanje Stranke je objavljeno 27. marta 1990., i u njemu se Stranka naziva Jugoslovenskom muslimanskom strankom, jer je prvobitni plan bio oživjeti Jugoslovensku muslimansku organizaciju koju je pred Drugi svjetski rat vodio harizmatični  Mehmed Spaho. Zatim se odlučilo da se ipak ide na potpuno novi politički projekat, sa novim imenom. Ime Stranka demokratske akcije je predložio Benjamin Isović, sin Safeta Isovića, a definiciju po kojoj je to stranka „muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ je, koliko znam, ponudio Rusmir Mahmutčehajić.
Zapretena energija koju ste pomenuli je bila potisnuta u srcima stotina hiljada ljudi i bukvalno je eksplodirala u roku od par mjeseci. Radilo se o vrlo konkretnom osjećaju uskraćenosti i povrijeđenosti koji je bio masovno prisutan kod muslimana, frustraciji koju nisu smjeli da ispolje. Razgovarao sam sa stotinama najupornijih aktivista tokom kampanje 1990. diljem BiH i Jugoslavije, i uvijek je ta energija imala isti izvor – patnju i poniženje zato što se bilo musliman u nizu režima koji su se smjenjivali stotinu godina i nisu voljeli muslimane, koji su ih nevoljko tolerisali, a često im se i svetili. Svako od tih ljudi je imao sličnu priču, o ocu ili daidži koji je ubijen ili je robijao, o dedi kojem je oteta zemlja i imovina, o raznovrsnim poniženjima koja su ga kroz život pratila zato što je musliman, što ne odustaje od vjere i identiteta. Kada je Fahira Fejzić, intelektualka markantnog držanja i nastupa, otvorila Osnivačku skupštinu SDA bismilom, hiljadu prisutnih je ustalo sa stolica i počelo da skandira.
Stotinama  godina su bosanski muslimani regrutovani u različite vojske koje ih nisu poštovale, koje su se zatim međusobno sukobljavale, ginuli su i stradavali u njima, uvijek za tuđi interes. Novi sukob se nagovještavao, i oni su odlučili da zbiju redove, da ovaj put budu na istoj strani, vlastitoj.

STAV: Novinar i urednik Goran Milić je jednom prilikom javno replicirao na objede vezane za ulogu vas i vaših sestara, rekavši da je bilo sasvim prirodno da Alija Izetbegović kao bivši uznik komunističkih zatvora ima najviše dokazanog povjerenja u svoju djecu i da im prepušta osjetljive i delikatne poslove. Šta su bili vaši zadaci?

IZETBEGOVIĆ: Šest godina smo čekali oca da izađe iz zatvora, a naziralo se novo odvajanje i nova opasnost po njegov život i zdravlje. Alija Izetbegović je imao 65 godina kada je osnovao SDA, a 67 godina kada je počeo rat, i njegovo zdravlje je bilo već ozbiljno narušeno. Stavili smo mu se na raspolaganje u cijelosti, prvo moja sestra Sabina, a zatim ja. I siguran sam da smo mu bili od ogromne pomoći i podrške, da nije bilo boljeg i korisnijeg angažmana za nas, niti boljeg kadrovskog rješenja za njega u tom mračnom vremenu. Sabina je bila šefica njegovog kabineta, ja sam je zamijenio u oktobru 1992, ali kao neoficijelni sekretar. Nisam se sljedeće dvije godine odvojio od oca i to je sigurno najkorisniji posao koji sam u životu radio. Bio sam mlad, energičan, hrabrio sam ga, unosio mu optimizam, poznavao sam sve bitne ratne aktere, na svim stranama, i onim protivničkim. Alija je bio u kabinetu, ja sam bio na terenu, među ljudima, borcima, narodnim komandantima. Znao sam kako narod „diše“, a to je od ogromne pomoći u tim tegobnim vremenima.

STAV: S kakvim se dilemama suočavao Alija Izetbegović u definiranju programske platforme stranke? Jesu li se odmah nametnule klasične dvojbe: treba li stranka biti građanska ili nacionalna, zatim koga okuplja SDA i slično?

IZETBEGOVIĆ: Za njega nije bilo dileme, narod je trebao stranku koja će ujediniti jugoslovenske muslimane, vratiti im samopouzdanje, nanovo afirmisati njihovu vjeru, kulturu, izboriti njihovu ravnopravnost, pri tome koristeći zapretenu energiju o kojoj smo upravo govorili. Ništa drugo, građansko, ljevičarsko, difuzno i nedovoljno jasno nije imalo podršku muslimana i nije davalo vjetar u leđa u tom historijskom momentu. 
Zulfikarpašić i  Muhamed Filipović su istupali sa drugačijim gledanjima. Oni su bili za nacionalnu bošnjačku stranku koja bi afirmaciju vjere stavila u drugi plan. Ali vjera, kultura, identitet su bile neodvojive stvari. Raskol koji je uslijedio za par mjeseci je pokazao da se ipak radilo o liderskim ambicijama, a ne ideološkim i koncepcijskim razlikama. Ime stranke koju su Zulfikarpašić i Filipović uskoro osnovali je bilo Muslimansko-bošnjačka organizacija. Dakle, ipak muslimanska.

STAV: Koliko je trebalo hrabrosti za pokretanje demokratske stranke? Ipak, Alija i njegovi suputnici bili su zatvoreni nakon jednog montiranog procesa te su bili pod prismotrom, zar ne? Jesu li vas pratile službe Državne bezbjednosti?

IZETBEGOVIĆ: Trebalo je puno hrabrosti, zato je iz početka i išlo sporo. Režim je slabio, ali je još uvijek bio spreman zadati udarce. Alija Izetbegović, Behmen i Čengić su bili tek izašli iz zatvora jer su po članu 136. tadašnjeg Krivičnog zakona „osnovali grupu za rušenje ustavnopravnog sistema“, i krenuli da  pozivaju ljude da osnuju prvu alternativnu stranku u rigidnom  jednopartijskom sistemu!  Stranku, odnosno opet nekakvu grupu! Trebalo je „stisnuti“, pa potpisati i ući u Inicijativni odbor.
A UDBA je sve pratila i dokumentovala. Ja sam smatrao da se pretjeruje sa tim pričama o praćenju, prisluškivanju, dok nekad tamo, sredinom rata, Alija nije zatražio da mu donesu njegov dosije iz bosanske Državne bezbjednosti. Tad sam se uvjerio da su zaista sve pratili i dokumentovali. Svima su nam bili dali kodna imena. Za mene su 1988, prije Alijinog izlaska iz zatvora, preporučili nadređenima „neutralizaciju“. Vjerovatno hapšenje, jer sam se bio povezao sa Zulfikarpašićem, Matvejevićem, protivnicima režima u Beogradu, Zagrebu, novinarima slovenačke „Mladine“.

STAV: Možete li nam približiti kako je izgledala politička kampanja 1990. godine?

IZETBEGOVIĆ: Interes naroda i predizborni skupovi SDA su bili ogromni. Obišli smo BiH i Sandžak, prešli smo automobilima 15.000 kilometara za četrdeset dana.  Redovito bismo zaglavili kolima u masi koja se slijevala ka mjestima na kojima su se održavali skupovi. Ljudi su pomno slušali poruke, osjećali su da se radi o dramatično važnim vremenima i odlukama. U sjećanju mi je ostao skup u Cazinu. Krajišnici su došli da čuju šta im imaju reći Alija i Fikret Abdić. Desio se prolom oblaka. Bina je bila natkrivena i govori su se nastavili, a narod je stajao kao ukopan, niko nije napustio skup. Dojmili su me se tada Krajišnici, stoje kao kipovi, voda se slijeva niz njihova lica i tijela, ali se ne pomiču, stoje i slušaju govornike.
Bilo je i smiješnih situacija, naročito na samom početku, kada nas još nisu raspoznavali po izgledu, već samo po imenima. Doveo sam oca na neku od osnivačkih skupština, došli smo sami i dok sam ja parkirao kola on se sa majkom zaputio ka ulazu. Pridružio sam im se za par minuta i zatekao situaciju u kojoj su ga zaustavili redari a jedan od njih dovikuje pretpostavljenom: “Šefe, ovaj kaže da je Alija!“.

STAV: Je li SDA trebala biti formirana ranije, kad i HDZ u Hrvatskoj, naprimjer, je li se zakasnilo? Možete li nam približiti atmosferu samog formalnog čina pokretanja stranke 26.5.1990. godine?

IZETBEGOVIĆ: Da se zakasnilo, nešto bi se i propustilo. Ništa se nije propustilo, na sve se stiglo. SDA je prvoosnovana stranka u BiH, u pola godine je uspostavila stranačku strukturu u svim bitnim mjestima, ne samo u BiH i Jugoslaviji, već diljem svijeta, do Amerike i Australije. A zatim je spektakularno pobijedila na novembarskim izborima.
Atmosfera u Holiday Innu tog 26. maja 1990. je bila istinski svečana, bili smo ponosni na sebe, na govornike, na prepunu salu, na dobru organizaciju. Sve je funkcionisalo. Ljudi su bili dotjerani kao za bajram, bili su uzbuđeni, ponosni što su dio nečega što je očigledno bio početak historijskog obrata. Muslimani su izašli na političku scenu moćnim prvim potezom.

STAV: Političke stranke neizbježno doživljavaju raslojavanja, pa nerijetko važne stranačke ličnosti zbog neslaganja s time kako se vodi njena politika napuste stranku, odu u drugu ili osnuju novu. Kada iz ove perspektive pogledate, koji su to odlasci iz SDA bili za ovu stranku najteži a koji su se u onom momentu činili najopasnijim po njenu budućnost, počevši od Adila Zulfikarpašića, preko Fikreta Abdića i Harisa Sijaljdžića do danas.

IZETBEGOVIĆ: Prvi, onaj sa Zulfikarpašićem je bio najbolniji. Salio je narodu ledenu vodu na vrelo srce. Ljudi su odbolovali ovaj raskol. Tako je to sa prvim ljubavima i rastancima, pa i političkim.
Drugi, sa Fikretom Abdićem je bio najdramatičniji, i po posljedicama najopasniji i najtragičniji. Podijelio je i fizički sukobio  braću i rođake u Krajini. Pala je krv i to masovno.
Treći, sa Harisom Silajdžićem je bio najobuhvatniji. Harizmatični Silajdžić je sa sobom privremeno bio odveo veliki dio strukture i aktivista SDA.
Sve što je poslije slijedilo nije moglo bitnije uticati na stabilnost i putanju SDA. Pravile su se stranke koje su uzimale glasove drugih stranaka, ne SDA. Možda je izuzetak Cazinska A-SDA, koja je replika SDA, teško je naći razliku, od Alijine slike koja je izvješena u stranačkim prostorijama A-SDA, do politika koje se skoro ne razlikuju od naših.

STAV: Šta se promijenilo u odnosima Bošnjaka, Srba i Hrvata, i je li se uopće, govorimo li o začaranom krugu? Eto, vi imate direktan uvid u politički tijek i događaje u kontinuitetu od 30 godina, možete li nam porediti stanje 1990. i stanje u 2020. godini.

IZETBEGOVIĆ: Promijenilo se mnogo toga, naravno. Iza nas su teški sukobi, etnička čišćenja, pomjeranja naroda. Mlade generacije odrastaju odvojeno. Strahovi i nepovjerenja su dublja nego su to bila 1990, ali su i odnosi zreliji. Ljudi i narodi su se u devedesetim olako upustili u sukobe, vjerujem da danas to ne bi bilo tako. Bošnjaci žive u velikoj mjeri izmiješani sa Hrvatima, i to je šansa za novo uspostavljanje multietničnog društva. Dobar odnos Hrvata i Bošnjaka će ohrabriti i Srbe da istinski prihvate BiH. SDA pokušava napraviti vlastiti iskorak u smjeru multietničnosti. Stranka je evoluirala od jugoslovenske muslimanske stranke ka bošnjačkoj i bosansko-hercegovačkoj. Od samog početka SDA je sebe definisala kao muslimansku, odnosno bošnjačku stranku otvorenu za sve koji prihvataju njene principe i politike, ali je po članstvu i glasačima bila čisto bošnjačka. U posljednjoj deceniji pokušavamo ovu mogućnost  iz stranačkih dokumenata prenijeti u život, u strukturu SDA. Očekujemo odziv Srba i Hrvata na način kako su se odazvali i Armiji R BiH. Nije ih bilo puno, ali su bili dobrovoljno sa nama, i borili se srčano. Naš narod su svi koji vole ovu zemlju i poštuju njene različitosti.

STAV: Možete li uporediti SDA u 1990. i SDA u 2020. godini? Je li SDA postala moderna stranka? Neki će često reći da je najveći problem SDA što nikada nije iz pokreta prerasla u stranku, a drugi će reći da je najveći problem jer je izgubila duh one pokretačke snage koju je imala, da je problem što više nije pokret.

IZETBEGOVIĆ: Ostavili ste mi da biram koji mi je problem „draži“. Ali ja ne vidim da SDA ima neki bitan, suštinski problem. SDA je dobro organizovana stranka, sa jasnim politikama i solidnim izbornim rezultatima. Ona brani interese i dignitet Bošnjaka i svih bosanskohercegovačkih patriota. Naravno da emocije nisu jake kao prije 30 godina, ali energija i entuzijazam su još uvijek dovoljno snažni. Nismo zaboravili ko smo i kako smo počeli. Uz sve otpore uvijek nalazimo način da se stvari u Bosni I Hercegovini pokreću iz namjerno napravljenih kriza i blokada, i da se nastavimo kretati u pravom smjeru. Narod to prepoznaje i podržava nas. U posljednjih šest izbornih ciklusa glasači su nam redovito davali stabilnih 300.000 glasova. SDA daje članove Predsjedništva, premijere na svim nivoima, većinu ministara, većina načelnika u bošnjački dominantnim opštinama su kadrovi SDA.

STAV: Jeste li se vi željeli baviti politikom, odnosno jeste li ju osjećali kao svoj poziv, ili ste u nju bili uvučeni neizbježnim spletom okolnosti? Kada ste donijeli odluku da ipak morate ući u politiku, šta je bio neposredni, a što suštinski povod?

IZETBEGOVIĆ: Nisam se kanio baviti politikom, dapače, bila mi je odbojna. Vjerovatno zato što istinske politike i nije bilo u vremenu mog odrastanja, sve je bilo kontrolirano.
A zatim sam bio uvučen u politiku kao u vir, tačnije morao sam se braniti od politika koje su prvo napale moga oca i porodicu, a zatim i moj narod i zemlju. Nikada nisam donosio nikakve odluke, stvari su se spontano razvijale. Borio sam se da pomognem ocu, a kada je on otišao borio sam se da njegova ideja i ljudi koji su je nosili ne budu postepeno izgurani na marginu. A bilo je takvih namjera i tendencija, i u BiH i u SDA.

STAV: Možete li sa nama podijeliti dio vaših intimnih dvojbi, one koje ste imali 1990, ali i one koje možda imate u 2020. godini kada te događaje promatrate sa vremenske distance od 30 godina.

IZETBEGOVIĆ: Postoje dvije dileme, i one nisu intimne već opšte i javne.
Prva je – da li je trebalo praviti nacionalnu stranku, da li je ona isporovocirala nastanak drugih nacionalnih stranaka i podjela u BiH? Mislim da je dilema neutemeljena, jer Savez komunista koji je trebao da očuva stabilnost Jugoslavije i da garantuje sigurnost narodima, uključujući i jugoslovenske muslimane, se raspao.  Posvađali su se među sobom, a zatim su posvađali i narode. Nestali su. Muslimani su se morali politički organizovati kako bi preživjeli sve ono što je očigledno dolazilo.
Druga dilema je – da li je trebalo ostati u krnjoj Jugoslaviji, da li smo mogli spasiti Bošnjake od pokolja i genocida na taj način, da li smo mogli izbjeći rat u BiH?
Siguran sam da je rat bio neizbježan. Srbi i Hrvati ne bi ostavili BiH s mirom, nepodijeljenu. Ratovali bi među sobom, a Bošnjaci bi im bili poslušna vojska. Onim inertnijim, porodičnim ljudima, koji su poštovali Jugoslaviju bi komandovao Ratko Mladić. Onim mlađim, odlučnijim bi komandovali Bobetko i Gojko Šušak. Bošnjaci bi kao narod nestali, prije toga bi mnogi izginuli u međusobnim borbama pod srpskom i hrvatskom zastavom, a Bosna i Hercegovina bi bila podijeljena.  Dakle, smatram da je SDA donijela ispravne odluke. Prošli smo golgotu, ali smo sačuvali zemlju od podjele, sačuvali smo narod, čast i ponos.

Razgovarao: Filip Mursel Begović
STAV, broj 273, 28.05.2020.