U programu Hayat TV-a 1. marta ove godine, u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, emitirali smo dokumentarni film o prvom predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine rahmetli Aliji Izetbegoviću.

„Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo“, je dokumentarni film koji priča priču o prvom predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine kroz sjećanja i izjave onih koji su ga poznavali i s njim radili u najtežim godinama borbe za nezavisnu državu.

O njemu su s poštovanjem govorili mnogi znani političari, mudraci, pisci, umjetnici, strani i domaći. Njegovu ulogu i značaj u odbrani nezavisne države ne spore ni njegovi otvoreni neprijatelji.

O Izetbegoviću, njegovoj državničkoj i ljudskoj ulozi u nastanku savremene, međunarodno priznate, nezavisne Bosne i Hercegovine govorili su Mustafa ef. Spahić, Edhem Bičakčić, Mustafa ef. Cerić, Rajko Danilović, Mirko Pejanović, Emin Švrakić, Mehura Selimović, Nezim Halilović Muderris, Hamdija Abdić Tigar, Selmo Cikotić, Kasim Trnka.

  • Iza te rečenice (Velikim Bogom se kunemo da robovi nećemo biti, op.a.) stoji čitav Alijin život, Alijina beskrajno iskrena vjerodostojna, čvrsta pouzdana nesalomljiva vjera, Alijina etika, moral, Alijino životno opredjeljenje na temelju vjere i etike za slobodu na temelju istine za pravdu, na temelju istine za plemenoitost za altruizam, za empatiju, za društvo i društveno… Sve u ime Boga za dobro univerzalnih ljudskih vrijednosti i na korist ljudi – govori u našem dokumentarnom filmu Mustafa ef. Spahić.

  • Jedna klauzula, jedna njegova maksima i moto je bi: vjerovati i boriti se. To je osnovna ideja političke misli. Moraš pobjeći iz tog neslobodnog društva u slobodu jer za njega je zatvor bio neka vrsta slobode – nastavlja Mustafa ef. Cerić.

O suđenju Aliji Izetbegoviću u dokumentarnom filmu Hayat TV-a pričao je i Emin Švrakić, bivši komadant „Zelenih beretki“.

  • Ja sam išao na suđenje. Suđenje je bilo otvoreno. Bilo je 90 posto milicije u uniformama, a nas je bilo 20-tak koji smo bili pozadi – govori Švrakić.

O tom teškom periodu govori i Edhem Bičakčić, pripadnik pokreta „Mladi muslimani“.

  • Biti politički zatvorenik u komunizmu, znači ostati cijelo vrijeme unutar ovih zidina zatvorskih koje vidite iza mene. Nemate pravo izaći izvan kruga i jedino što možete dobiti su dva sata mjesečne posjete bez prisustva milicije. To je maksimum za višegodišnje robijanje. Ovdje smo bili raspoređeni po kolektivima. Predsjednik Izetbegović je bio u kolektivu gdje su bili osuđeni za krvne delikte i proveo je 5 godina u fočanskoj kaznionici. Ja sam proveo prve dvije godine zajedno s njim. Imali smo takozvanu radnu terapiju. Radili smo u tvornici namještaja. Ja sam bio na krojenju, a predsjednik je radio u tapetariji s pneumatskim pištoljima – riječi su Edhema Bičakčića. 

  • Oni su bili vrlo, tako da kažem dostojanstveni i dosljedni u svojim odbranama i držali su se do kraja. Ali sve je to bilo, tako da kažem dio jedne priredbe. Sud je igrao svoju ulogu – priča dr. Rajko Danilović, advokat optuženih u „Sarajevskom procesu“.

Kad promišljamo ulogu i lik i suštinu Alije Izetbegovića, priča u dokumentarnom filmu Hayat TV-a prof. dr. Selmo Cikotić, bivši komadant Operativne grupe „Zapad“ i vojni pregovarač u Deytonu, vi njega možete posmatrati kao državnika i tako će ga historija pamtiti.

  • Neki koji se sjećaju njegovih  ranijih perioda. Pamte ga kao slobodoljubivog čovjeka, pamte ga kao buntovnika od njegovih najmlađih dana. Neki ga poznaju kao dobrog vjernika. Svi se slažu da je bio dobar čovjek, a baveći se njegovim ulogama u prelomnim momentima zaključio sam da je filozof – govori Cikotić.

Alija Izetbegović prvo ima svoju istoriju. On je pravnik znači poznavao je dobro proces, pravo  je poznavao i bio je vrlo vješt. Drugo, on je čovjek intelektualac, obrazovan. Treće, bio je vrlo poštovan i ugledan u krugu u kojem se kretao. Vidio sam po odnosu svih drugih okrivljenih prema njemu, pa i samog suda. Kad je on govorio to je bila tišina i uvažavana je njegova riječ. Naravno, nisu uvažavani argumenti jer tu nije bilo ni suđenja, ni argumanata. Tu je bila jedna igra koju je trebalo završena po onome kako je zamislila tadašnja bosnakohercegovačka komunistička vlast – nastavlja Danilović.

 

Efendija Spahić, nastavljajući priču o rahmetliji Aliji Izetbegoviću, i opisujući dane u zatvoru, govori kako u zatvoru niko do njih nije oćelavio, ni od koga nije žena pobjegla, niko se nije razbočio, ni u kog se nije u njegovoj vanjskoj i unutrašnjoj strukturi nije promijenilo…

  • Mi smo živjeli kao jedna nerazdvojna, neraskidiva i neuništova zajednica koja nadilazi svaki mogući oblik zemlajske interesne zajednice i organizacije. Mi smo pričali slobodnije u Foči u zatvoru. Alija, ja, Ismet, Husein Smajić, Edhem Bičakčić, Džemal Latić – mi smo slobodnije pričali o policiji, o državi o vlasti o bilo čemu nego svi ovi ljudi koji su ostali na slobodi – naglašava ef. Spahić.

 

  • Mogli smo koristiti hranu iz menze, organizirati ramazanski post, ne da nam oni nešto pripremaju nego samo i isključivo u svojm privatnom aranžmanu. Postili smo svi. Mi koji smo bili u ovoj grupi smo postili. To nas je učvršćivalo u razmišljanju. Davalo nam snagu da istrajemo. Bilo je to na neki način iskušenje. Učili smo jezike, čitali i nismo kovali niakve zzavjere. Mnoge stvari u geopolitici desile su se u tom periodu: pad Berlinskog zida, propao komunizam, nestao Sovjestki savez. Sve te promejene su se proširile i bilo je jasno da Jugoslavija neće ostati izvan toga – priča nam Bičakčić.

Efendija Spahić je u tom vremenu rahmetli Izetbegoviću, vidjevši šta se dešava, kazao kako trebaju formirati stranku.

  • Rekao sam: „Alija, oni moraju ovo prekinuti“. Formirat ćemo stranku. Nećemo dočekati ponovo 1941. godinu da naši muškarci oblače ženske haljine da četnici misle da smo i mi žene. Dakle, mi  smo pošli 1985. godine na krugu u Foči govoriti o neminovnosti formiranja političkih stranaka ako se otvori prostor i sloboda za politički žćivot – priča Spahić.

Bičakčić je iz zatvora izašao početkom 1986. godine, a rahmetli predsjednik tri godine kasnije.

  • Mi smo svi čekali da izađe predsjednik Izetbegović. Uvažavali smo ga. Bio je vođa i okupljao nas je sve – nastavlja Bičakčić.

Kada je Omer Behmen kazao Eminu Švrakiću da osnivaju stranku Bošnjaka, bivši komadant „Zelenih beretki“ odmah je pristao da bude dio nje.

  • Još jedan čovjek je došao i govori mu da mi da deset pristupnica, tražio sam još. Sutradan dolazi jedan mladić meni u radnju i traži Muhameda. Ne znam ni ko je ni šta je. Kada je Muhamed došao pitao me znam li ko je taj mladić? Kada mi je rekao da je to Bakir, Alijin sin, ja ustadoh i upoznam se s njim. Rekao sam mu za razgovor sa Behmenom i da hoćemo oformiti stranku. Na to on govori kako nemamo para. Ne brini, rekoh mu, imam ja, ali iz ljubavi ja to hoću – priča Švrakić.

  • Alija je bio neko ko nas je održao na okupu Sjećam se tih prvih susreta s predsjdnikom. To su bile posebne emocije poseban događaj. Teško je opisati. Mislim da smo Kladušu oslobodili na njegov rođendan. Bio sam često prisutan, u Domu armije, plakali smo svi kad nam se obraćo. Krajina je vezana za Aliju i danas. Krajišnici vole državu i  Aliju – riječi su Hamdije Abdića Tigara, bivšeg komandanta 502. viteške brigade.

Mirko Pejanović, član Ratnog Predsjedništva RBiH, u ovom dokumentarnom filmu između ostalog je govorio i o posljednjem susretu sa Alijom Izetbegovićem.

  • Moj, da kažem neki među posljendjim susretima sa Izetbegovićem, bio je u onim danima kada je ležao u bolnici. Nakon 10-15 minuta dolazi sad onaj momak što je zadužen za njegovu sigurnost i moli da se privrede kraju razgovor jer u zgradu klinike ulazi Pewdi Asdaun, Alija mi govori kako on ne dolazi samo da obiđe, nego da razgovaraju o integraciji Vojske FBIH i Vojske RS-a i stvaranju jedinstvenih snaga. Ja se spremao da ustanem, on kaže: „Evo i ovo da prođemo zajedno. Ima dosta ljudi u mojoj stranci koji su protiv toga, gubi se ovo, ono, a ja im govorim, gledate li šta se dobija i ko dobija, dobija budućnost BiH, dobija država BiH“. Sigurno je jedno da je izetbegović u oblikovanju svog završnog stava imao isti metod, i razmislio, i konsultovao, i promislio – govori Pejanović.
  • Alija je bio čovjek stila. Alija Izetbegović je bio utjelovnjenje u granicama ljudske kože i vjere i etike i estetike, i slobode, i slobode mišljenja, i slobode vplje, i slobode izbora. Bio je čovjek odgovornosti i čovjek koji je izvršavao dužnosti i čovjek koji je u okviru prava izvršavao obaveze. Čocvjek koji je u cjelini ljudski rod doživljavao kao zajednicu božijih ravsnopravnih stvorenja – zaključuje efendija Spahić.

Amir Saletović/HAYAT