Alija Izetbegović
UVODNA RIJEČ
na osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije
26 maj 1990 – Sarajevo
Poštovani prijatelji,
Pošto će na današnjoj skupštini biti pročitan puni tekst naše Programske deklaracije, nema potrebe da ovdje držim neki dugi programski govor. Današnji dnevni red je dosta obiman, pa smo zamolili sve refernte da u svojim izlaganjima budu što kraći i da izbjegnu svako ponavljanje. Osim toga, željeli bi da kažemo ali i da čujemo. Ja ću se stoga ograničiti na samo neke uvodne napomene.
Svoje izlaganje sa zadovoljstvom počinjem vraćajući moje i vaše sjećanje na minulu 1989 godinu, u kojoj je na ogromnim prostorima i za mnoge milione ljudi svanula sloboda. U čitavom mileniumu koji se upravo završava, ima samo nekoliko datuma, koji se mogu uporedit sa ovom slavnom godinom. To su možda pad Carigrada, Otkriće Amerike i Francuska revolucija. Veličinu i značaj događaja savremenici ponekad ne osjećaju, očito je potrebna neka istorijska distanca, ali je već sada jasno da odigrao posvemašnji preokret sa ogromnim posljedicama. Svijet više nije isti i ništa nije kako je prije bilo. Sa istorijske scene neumitno silazi svijet diktature i jednoumlja, ekonomskih i socijalnih projkata izvan ljudske mjere i htijenja, gulaga, golih otokoa i montiranih procesa. Džinovski pokušaj da se raj na zemlji stvori bez Boga i čovjeka, pa i protiv Boga i čovjeka, završio se potpunim neuspjehom.
Prizor u Jugoslaviji pruža skoro manihejsku sliku. Sloboda je pobijedila u dvije sjeverne republike, a bori se sa velikim teškoćama i otporima u ostalom dijelu zemlje. Na momente ishod se čini potpuno neizvjesnim.
U Bosni i Hercegovini stanje je nezadovoljavajuće u više smjerova. Ekonomska situacija je na ivici kolapsa, a veliki broj ljudi već odavno živi na granici ili ispod egzstencijalnog minimuma. Dolina Bosne, sve tamo do Tuzle, pogođena je ekološkom katastrofom, a Krajina bačena na koljena osujećenjem jedno velikog projekta za koji su bile vezane nade hiljade ljudi.
Time smo imenovali četiri glavne grupe problema koji danas pritiskuju Bosnu: ekonomski, socijalni, ekološki i specifični problem Krajine - "Agrokomerc". Naša stranka namjerava obrazovati četiri stručne grupe da se bave ovim pitanjima i da iznalaze i predlažu rješenja.
Međutim, to nisu najteži problemi sa kojima se Bosna suočava. Nad zemljom se nadvila opasnost koja prijeti njenom opstanku kao samostalne države, kao republike.
Prvo pitanje koje se ovdje, sasvim opravdano, nameće, glasi: kako je uopće moglo doći do takve situacije? Već skoro 1000 godina Bosna postoji kao poseban politički entitet, sa samo dva relativno kratka prekida: za vrijeme stare Jugoslavije i u toku posljednjeg rata.
Povelja Kulina Bana najstariji je sačuvani državno-pravni dokument među slovenskim državama Balkana, a ako je riječ o dokumentu pisanom na narodnom jeziku, onda i najstariji dokument te vrste kod evropskih naroda. Kako sada najednom dolazi do toga nam osporavaju republiku i da otvoreno i samouvjereno kroje planove o njenoj podjeli i komadanju?
Uzroka za to ima više, a najvažniji leži u tome što u posljednjih preko 40 godina Bosna nije pripadala njenim narodima nego partijskoj birokratiji. Tako je ostala bez lica i identiteta a time i bez mnogo čega drugog. Sada kada ta birokratija, uzjamno zavađena i oslabljena, gubi sposobnost da očuva vlasništvo. Bosna postaje ničija, a nad nesretnom zemljom pojavljuju se lešinari u sve većim jatima.
Kada je riječ o identitetu, učiniću jednu malu digresiju da bih objasnio stav naše buduće Stranke o pozanatoj dilemi muslimanstvo-bošnjaštvo.
Ovu raspravu mi namećemo, ona je u javnosti prisutna i čini se da će biti sve više prisutna, bez obzira da li ćemo mi u tome uzeti učešća ili ne. Stranka, međutim, ne može ostati po strani ni u kojem pitanju koje se tiče ovog naroda.
U dilemi o kojoj je riječ (Bošnjaci-Muslimani), osnovno je istaći da su b-h muslimani ono što jesu, a da su razlike samo u nazivu (nominaciji) toga naroda. Oba naziva pokrivaju doslovno isti etnički entitet i rasprava se praktički svodi samo na to koje je od ova dva imena primjerenije.
Zagovornici naziva "Bošnjaci" ukazuju na to da je "musliman" vjerska, a ne nacionalna odrednica i u svojoj argumantaciji pozivaju se na istoriju. Pored toga, oni nas podsjećaju na to da ne govorimo muslimanskim (nego bosanskim) jezikom, da su nam kuhinja, arhitektura i nošnja bosnske (a ne prvenstveno muslimanska, iako je tu religija, kao i u drugim kulturama, utisnula snažan pečat) i da konačno živimo i hodamo po zeilji koja se zove Bosna. Oni odbijaju da se ovo "nacionalizovanje" muslimana poredi sa nekadašnjim pozivima u srpstvo i hrvatstvo, jer su ovi pozivi (u srpstvo i hrvatstvo) uvijek u većoj ili manjoj mjeri bili praćeni otuđenjem i otklonom od muslimanske kulturne baštine i tradicionalnih etičkih i kulturnih vrijednosti. Bošnjaštvo je, naprotiv, zahtjev da se traga za svojim korjenima.
Zato bošnjaštvo, po njima, uvijek ima jasnu muslimansku komponentu.
Imajući sluha za ove razloge, mi upozoravamo na neposrednu blizinu izbora i popisa stanovništva, a prvi imterativ u oba slučaja je da budemo što jedinstveniji. U postojećoj situaciji, s obzirom na nedovoljnu afirmiranost naziva "Bošnjak", mi to možemo postići samo pod sadašnjim nazivom Muslimani, kako se prilikom posljednjeg popisa izjasnilo oko 2 miliona ljudi i čime smo postali treći po veličini narod u jugoslovenskoj zajednici. Ovu okolnost ne smijemo zaboravljati.
Vraćam se temi o svojatanju Bosne. Ne uzimam sebi pravo da govorim u ime muslimanskog naroda, za to me niko nije ovlastio, ali sam siguran, da tumačim najdublja osjećanja muslimanskog naroda ako kažem da on neće dozvoliti komadanje Bosne. Sramni sporazum Cvetković-Maček o podjeli ove zemlje neće se ponoviti. Za to je garancija snaga koja se danas rađa u ovoj sali. I još nešto što je možda trebalo prije toga reči: nikada više niko neće manipulirati muslimanskim narodom, bilo da ga koristi kao oruđe vlasti, bilo da ga huška na neki drugi susjedni narod. Sastali smo se danas i ovdje da to sebi i drugima kažemo.
Postoje oni koji govore da je Bosna srpska, kao i oni koji tvrde da je Bosa hrvatski. Ali ima i onih - zašto to ne reći - koji sa jednakom agresivnošću tvrde da je Bosna samo muslimanska. Sa jednakom odlučnošču mi odbacujemo sve tri ove tvrdnje. Muslimansko svojatanje Bosne, s obzirom na reaInu situaciju, jednako prijeti njenoj dezintegraciji i haosu, kao i srpsko i hrvatsko svojatanje.
Ostaja nam, dakle, ono da je "Bosna i muslimanska i srpska i hrvatska". Zašto ne?
Neki će prigovoriti da je to komunistički formula. Nisam siguran, ali da li je to uopće važno? Ako malo bolje razgledam tu formulu, primjećujem da je potpuno nova, tako-reći neiznošena, neupotrebljavana. Komunisti su dobro "iznosali" i istrošili samo onaj prvi dio te formule, prema kojoj Bosna nije ni muslimanska ni srpska ni hrvatska. A kao što znamo, nije njihova ni bila. Isada, ovih dana, oni je dobrano koriste, zaboravljajući, kao i ranije, njen prvi pozitivni dio.
Komunisti, odnosno ova vlast, sto je isto, čine sve da Bosnu zadrže za sebe i da je ne vrate njenim pravim vlasnicima, što znači njenim narodima. U februaru u Skupštini su donijeli zakon kojim su tim narodima zabranili da se organizuju i da se jave za riječ. Ako ih upitate u ime koga donose te i druge zakone i uopće u ime koga vladaju, odgovoriće vam da to čine u ime tih istih naroda kojima ne vjeruju i protiv kojih ove zakone donose. Apsurd je potpun. Kada Ustavni sud takav zakon proglasi neustavnim, oni - vjerovali ili ne - ne mijenjaju taj zakon, nego mijenaju ustav, da bi ga prilagodili tom i takvom zakonu. Da bi se dao privid demokratije, sada se tu spominje i "javna rasprava" i referendum koji će naravno oni organizovati i čiji je rezltat poznat. Kao da se referendumom može popraviti defektnost jednog zakona, tim prije što u ovom slučaju referendum nije legalan put.
Potrebno je, stoga da ovdje učinimo neke poruke vlastima i da ih upozorimo na slijedeće:
Prvo, ustav koji sada krše nismo donijeli mi nego oni. Neka poštuju ustav koji su sami donijeli i na čije poštovanje su se zakleli,
drugo, jedno je donijeti neustavan zakon, to se može i iz neznanja, a drugo je istrajavati na tom zakonu i nakon što je Ustavni sud dao ocjenu o neustavnosti. Tada to više nije neznanje nego svjesno kršenje ustava, a za svjesno kršenje ustava se odgovara ili bi trebalo da se odgovara, i
treće, jedino što narod i demokratska javnost očekuje od Ijudi na vlasti (bez obzira u kojim organima sjede) je da organizuju slobodne izbore i da donesu potrebne propise (o udruživanju, izborima, informisanju i neophodne izmjene u postojećem ustavu) da bi na tim izborima došla do izražaja istinska volja građana i naroda BiH, te da prihvate rezultate tih izbora, bez obzira kako bi oni mogli glasiti. Ništa drugo ne bi bilo ni legitimno ni obavezujaće i moglo bi imati teške posljedice po stabilnost zemlje.
Zagovornici neustavnih i naligitimnih zabrana i ograničenja o kojima je riječ, najčešće potežu argument da će se bez njih narodi u Bosni potući i uhvatiti za vratove. Obavještavamo ih da nemamo namjeru da se tučemo i da nas prestanu braniti jedne od drugih. Neka nam vrate našu slobodu i neka nam dopuste da tu slobodu konačno koristimo.
A kad je riječ o motivima ovih zabtana (mislim, naravno, na Zakon o udruživanju), uvjereni smo da je jedini njihov motiv održanje na vlasti, ali sve da je i onaj plemenitiji koji oni navode (mir u kući), zar je to uopće važno. U istoriji djela se ne sude po namjerama nego po posljedicama, a posljedice su pogubne. Jedan narod - u ovom slučaju muslimanski - potpuno je lišen mogućnosti da se organizuje i tako izrazi svoj autentični interes (među kojima je održanje cjelovitosti Bosne svakako jedan od najvažnijih), a druga dva naroda, srpski i hrvatski, direktno su upućeni da svoje poglede upravljaju prema svojim maticama izvan BiH. Ima li sigurnijeg načina da se rasturi ova republika?
Zato danas stvaramo ovu stranku i zahtijevamo potpunu slobodu djelovanja kao i potpuno ravnopravan tretman sa postojećim tzv. društveno-političkim organizacijama u korištenju informativnih medija, prostorija i tehničkih i finansijskih sredstava. Isto to zahtijevamo za sve druge stranke i partije, bez obzira da li su nacionalne ili nadnacionalne (ako takvih ima). Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu Bosnu i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Takve dogovore mogu voditi i sačiniti samo istisnski predstavnici naroda, a istinske predstavnike može odrediti samo narod na slobodnim izborima. Bilo kojim putem da krenemo, uvijek dolazimo do one magične riječi koja se zove sloboda. Ona je cilj i put.
Znam da sam u ovoj svojoj uvodnoj riječi najviše prostora dao Bosni. Nadam se da ćete me razumjeti. Mi jesmo stranka građana i naroda muslimanskog kulturno-povjesnog kruga, ali bitka za sve ono što nam je važno i do čega nam je posebno stalo, dobiće se ili izgubiti baš ovdje u Bosni. Hoću da kažem da nismo gluhi za ono što se događa u drugim dijelovima zemlje, znamo za žalosne natpise po džamijama, za napade na bogomolje i naša vjerska lica, što i nije prije svega povreda vjerskih, nego općih ljudskih, građanskih i civilizacijskih prava. Znamo i za sulude ideje o pokretanju novog krstaškog rata radi odbrane Evrope od islamske i muslimanske opasnosti. Bio sam u Evropi i jedino što sam u ovom pogledu vidio je da se Evropa pita kako da sama brani od ovih zakašnjelih krstaša sa kraja XX vijeka.
Pokazujmo i dalje suzdržanost i strpljenje. Možda će oni odustati. Nama nije stalo do svađe sa bilo kojim od jugoslavenskih naroda.
Želimo da budemo glas razuma u ovoj ludnici. Očekujemo od svih, a prije svega od razumnih Srba i Hrvata da nas u tome slijede.
Hvala vam.
Alija Izetbegović